Troye Sivan: Zreliji drugi album “Bloom”

    335

    Troye Sivan

    Bloom

    Datum izdanja: 31.08.2018.

    Izdavač: EMI Australia, Capitol

    Žanr: Electro pop, Pop, R&B

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Seventeen
    2. My My My!
    3. The Good Side
    4. Bloom
    5. Postcard (featuring Gordi)
    6. Dance To This (featuring Ariana Grande)
    7. Plum
    8. What a Heavenly Way To Die
    9. Lucky Strike
    10. Animal

    Troye Sivan, australska YouTube pop senzacija, izdao je drugi studijski album naziva “Bloom”. Najavljivan s nekoliko njegovih do sada najboljih singlova, u svoj sili pozitivne, bezbrižne energije, mladi Troye dao je publici bogatiji, više otkrivajući album od prvijenca.

    Sivanu su različiti mediji u zadnjih nekoliko mjeseci prišili razne titule i nadimke, poput novog princa/kralja popa i sl. To su svakako olake izjave, ali stavljaju velik teret na leđa mladog pjevača. Troye, kao i Sam Smith, trenutno uživaju veliku reputaciju LGBT zvijezda i bivaju skoro ikonizirani prije svog vremena. Mediji i društvo vole senzacije, sjetimo se samo početka Justina Biebera, početnog alura Lane Del Rey… Takve stvari prolaze, i u smislu komercijalnog uspjeha i u smislu da će ih vrijeme pregaziti. Naravno, osim ako glazba ne opravda uzbuđenje, kao u slučaju Del Rey. Troye za razliku od Sama nije podbacio na drugom albumu (iako se mnogi sa mnom ne bi složili), ali ostavlja dobrano prostora za veće pomake i prave stvari za pamćenje.

    Muziku podržava

    “Bloom” je malena kolekcija vješto složenih pop bombončića upakirana u apsolutno očaravajuće vizuale i prezentirana s nekoliko zbilja predivnih spotova. Svih redom različitih umjetničkih smjerova. Vizualno, Troye u očima publike živi svoje najbolje dane, ali je li i glazbeno tako? Ovo je njegov mračniji, ali plesniji materijal nego ranije. Njegov limitiran, a opet milozvučan, ne baš za pohvaliti prozračan, ali jako slušljiv glasić vodi nas kroz set pjesama koje su zapravo priznanja inim osobama kojima pjeva, prije nego pop izjave same za sebe. Sivan zbilja i je procvao od prošlog albuma i definitivno više nije “blue”. Troye živi svoju umjetnost i to bez dlake na jeziku. Uživajući tako u dovoljnom interesu javnosti i slobodi javnog i kreativnog pokazivanja svoje seksualnosti, koju jednom Elton John ili George Michael nisu imali.

    “Seventeen” koja je trebala značajno otvoriti album, na kraju slušanja sjeda među manje omiljene i brzo blijedi bez obzira na važnu poruku i Troyeu bitno iskustvo. Pjesma govori o susretu sa starijim muškarcem dogovorenim preko popularne dating aplikacije koji nije završio baš toplo i romantično. Ono što Troyea čini drugačijim od drugih mu LGBT kolega je veća doza otvorenosti, jer nije više dovoljno samo zamijeniti ‘her’ s ‘him’, već otvoreno svojim iskustvima dati podršku onima kojima je ona potrebnija. Ostati vjerodostojan svojoj ciljnoj publici.

    Tematski je čudno staviti najavni mu singl “My My My!” odmah nakon priznanja ozbiljnog iskustva kao što je ono u pjesmi “Seventeen”. Međutim, “My My My!” je čisto euforično pop slavlje s daškom ’80-ih. Singl je čak dostigao prvo mjesto US Dance Club Songs ljestvice. Jasna promjena imidža za Troyea započela je uzbuđenje oko novog izdanja koje je ugledalo svjetlo dana gotovo sedam mjeseci od izdavanja najavnog singla. Gdje “My My My!” pobjeđuje je direktni pristup, pjesma toliko očito govori o ludom zavođenju, požudi i uživanju da se shvaća upravo takvom momentalno. I ostaje nam samo dobra zabava.

    Promotivni singl “The Good Side” melankolična je balada. Djelomično akustična izvedba pretvara se u ples produciranih harfi i sintisajzera, dok Troye opisuje da je izvukao deblji kraj u svojoj zadnjoj vezi. Inače najtužnija pjesma na albumu služi kao svojevrsna isprika i obećanje na brz oporavak obojice u skoroj budućnosti. Lijepo i emotivno s dovoljnom dozom optimizma.

    Najznačajniji trenuci albuma su istoimeni singl “Bloom” i suradnja s Arianom Grande, neočekivani “Dance To This”. Ako obožavatelji žanra nisu bili zadovoljni s “My My My!” s “Bloom” će biti. Odličan singl, uparen s vizualno njegovim najjačim video spotom, vjerojatno je najkreativnija audio-vizualizacija gubitka djevičanstva u recentnijoj prošlosti. Troyeu to polazi za rukom s gotovo apsolutnom suptilnošću. Bez obzira na itekako sugestivan tekst gdje su mjesto našli stihovi poput “Take a trip into my garden”, “The fountains and the waters” i “Let’s go for it this time”. Iskaz seksualnosti nešto je što je prijeko potrebno u glazbenoj industriji i srećom već neko vrijeme prisutno. Još od vremena početka Madonnine javne borbe za slobodu seksualnog izražavanja i dalje se nije u potpunosti digla stigma s pitanja seksa. Još da to sve tako izgleda u životu kako je Troye lagodno, posvećeno i senzualno opisao, svi bi bili sretni(ji) i zadovolj(e)ni(ji).

    Govoreći o “Dance To This”, osobno mi nije jasno zašto već nije veliki hit u svijetu. Svijetu quasi dobrih pop otrova poput Maroon 5 i sličnih im, gdje “Dance To This” predstavlja pravo osvježenje i zapravo doprinos žanru odnosno pop pejzažu godine. Sanjive gitare, uzastopan beat i spoj njihovih glasova kulminira u usudim se reći jednoj od najljepših r&b inspiriranih pop pjesama 2018. Stvar koja će zasigurno potrajati u karijerama obje strane. Predivan video također je dobio i fan verziju s klincima. Totalno preslatko.

    Između dvije spomenute ubacila se tužna “Postcard”, suradnja s australskom pjevačicom i kantautoricom imena Gordi. Iako više kao vezivno tkivo između dva spomenuta singla, “Postcard” ima svoje čari. Pjesma o toj famoznoj i na kraju izgubljenoj razglednici te konačnom shvaćanju kako partner nije savršen kakvim smo zamišljali. Pomalo sam dječački radostan što sada imam pjesmu o razglednicama, kojima sam ionako opsjednut.

    Relativno nezanimljiva “Plum”, opis prolaznosti lijepih stvari i naizgled mračna “What a Heavenly Way To Die” uklapaju se u album, ali ne ostavljaju veće utiske. Potonja je zanimljivija i vjerojatno referenca na poznatu “There Is a Light That Never Goes Out” vječnih The Smiths. Teren se priprema za  jedno malo iznenađenje. “Lucky Strike” je prema mojoj procjeni vrlo vjerojatno jedan od sljedećih singlova, ako će ih biti. Logično, referenca na poznatu marku cigareta, pjesma predstavlja dodatni dance number na albumu, ali funkcionira bolje od drugih do sada neizdanih.

    Čast zadnje pjesme na albumu pripala je zanimljivoj “Animal”. Sasvim opravdano, ova velika izvedba, oda je trenutnom mu partneru i iskonskim emocijama koje osjeća. Na mostu pjesme Troye baca usporedbe na svoju vezu stihovima “One way trip like an arrow, all laid out like a tarot, baby, that’s you”. Snažno opisano. Mali dokaz da ni njegovo tekstopisanje nije zanemarivo. Most se pretvara u nježniji, ogoljeniji zadnji refren. Zatišje pred buru. U konačnici pomalo razorna i distorzična produkcija zatvorit će Troyev drugi album. Emocija će još neko vrijeme ječiti u umu, ali krenimo na zaključke.

    Sve u svemu radi se o mnogo zrelijem izdanju od “Blue Neighbourhood”, ali s druge strane opet jednako toliko neistraženom. Možda je to namjerno ili je to samo dojam godina i mladosti. Prema njegovim riječima za NME, “I don’t want people to be a fan of me from one song. I want them to be a fan of my sensibility”. Upravo tako i biva na “Bloom” albumu. Razlika je osjetna od prvijenca, ali fokus je više na senzibilitetu, izričaju, nego na tome da se stvori velik pop album. Uostalom, u deset kratkih pjesama, Troye je mogao reći mnogo više, pustiti kreativnost da podivlja još više. Međutim, rezultat je puno diskretniji od mojih očekivanja. Iskren, nježan, ali ipak značajan pomak za mladu australsku zvijezdu.

    Ne mogu se oteti dojmu, da je najaviti album s čak pet singlova prije izlaska, da bi se predstavilo još tek pet pjesama više na punom (standardnom) izdanju, zapravo zavlačenje publike. Teško je govoriti o pop albumima, je li koji trebao biti stvoren s više rizika, radikalnijih zaokreta, kontroverznijih ili pak samo kreativnijih ideja, ako je umjetnik baš planirao da izdanje bude kakvo i na kraju jest. Tako Troyeu nije za zamjeriti što se s albumom “Bloom” neće rušiti rekordi prodaje i slušanosti, upisati ga u povijest ili promijeniti pejzaž pop glazbe, već jednostavno izdati ideje koje opisuju njegovo trenutno umno i kreativno stanje.

    Ljepota ovog albuma, osim u senzibilitetu, leži upravo u toj njegovoj neopterećenosti uspjehom. Slijeđenju vlastite vizije do zadnjeg daha i serviranjem upravo onakvog materijala kakav se želio ponuditi. Zagarantirano 100% Troye Sivan. I to bi trebalo biti dovoljno. Međutim, malo zahtjevnijim ušima, iako, naglašavam, na albumu nema pjesme koja nije barem dobra, to ponekad nije dovoljno. Strana je kritika nazvala ovaj album svojevrsnim trijumfom za Troyea, s čim se ne bih složio. “Bloom” je vrijedan slušanja, ali opet je kratak pop album krcat singlovima koji će vas okupirati svaki na neko vrijeme i isto tako baciti album u sjenu. Ili je to samo zbog singlu orijentiranog vremena u kojem živimo.

    Muziku podržava