Trio Franolić Ćulap Jovanović: Glazbena vožnja nama dalekim mjestima

Trio Franolić Ćulap Jovanović nastavljaju svoju priču o tumačenju folk glazbe Bliskog Istoka. Nakon “Bujruma” kojeg su složili Franolić i Ćulap, na sljedećem albumu “Put” im se pridružuje vrsni harmonikaš Jovanović s kojim su pjesme dobile na širini. Ovih dana smo dobili i “Faza” koja samo kapitulira dosad stečena znanja.

Pustinjski predjeli često znaju biti vrlo oskudni, lišeni ikakvog glamura, već se sve svodi na jednostavnost i prije svega potrebitost. Tako bi mogli opisati i ovaj trio koji su posložili svoje znanje u vidu što efektnijeg predstavljanja osnovnih postulata pustinjske blues-folk glazbe.

Franolić je maher na oudu, Ćulap je odličan udaraljkaš, dok Jovanović hara usnom harmonikom. Zajedno su jako dobar tim koji efektno tumače (nama) daleke krajeve. Djeluju vrlo sinkrono, svaki ton je na svojem mjestu, pa ako zatvorimo oči, vjerujem da lakoćom možemo zamisliti te surove krajeve kako devom jašemo kroz pustinju.

Šalu na stranu, album od početka jasno daje do znanja da imamo priliku slušati izvrsne glazbenike koji se perfektno nadopunjuju u stvaranju pjesama. Takva improvizacija naravno leži i u jazz glazbi, ali daleko je to od jazza. Tome su nadodali i zvukove drevne Indije čime smo dobili dodatni iskorak.

Nekako mi se čini da je Franolićev oud glavni i on nosi većinu melodija što je u neku ruku i jasno jer ima taj specifičan zvuk koji odaje mističnost područja od Bliskog Istoka do Indije. Ćulap i Jovanović su tu da ukrase svaku pjesmu i to rade maestralno, pa tako svaka pjesma ima vrlo hipnotične ritmove, dok usnom harmonikom osnovne melodije dobiju pomalo bluesersku notu koja odgovara atmosferi pjesama.

Uvodna “Karachi” djeluje malo melankolično i usporeno, ponajviše zbog repetitivnih dijelova koji daju dojam hipnoze. Već sljedeća “Tarz” ima utjecaj veselijih pjesama Mediterana, pa je vjerojatno dio utjecaja posudila i Grčka narodna glazba. Lijepe pjesme se nižu jedna za drugom, a pred kraj dolazi i meni najdojmljivija naslovna “Faza” koja je najkompleksnija i nekako najveselija s jako izraženim blues dionicama.

Ovo je glazba da se sjedneš u udobnu fotelju i slušaš bez ikakvog opterećenja. Ako je slušate u takvom okruženju, bilo ovako studijski ili na nekom koncertu, ona će vas odvesti daleko od mjesta na kojem se fizički nalazite. Ako želite da vam se to dogodi, jasno je da ćete album slušati do besvijesti, a ako ne želite, nikom ništa, ima i drugačijih fitilja koji vas mogu upogoniti, iako bi bila prava šteta da “Fazi” ne date barem malo šanse.