Tribesi voze dalje na američkom folk-rocku

Već s prvijencem koji su jednostavno nazvali “Baby”, Tribesi su pokazali da bi mogli biti jedan od komercijalnijih indie bendova s Otoka. Baš iz tog razloga mediji ih baš i nisu mazili, posebno ne s izlaskom novog albuma.

“Wish To Scream” nastavio je baš tamo gdje je “Baby” stao, pa nam je bend ponovno ponudio pregršt retro rock zabave u kojoj dominiraju jednostavni stihovi i vrlo himnični refreni, pa sve izgleda kao veliki magnet za uspjeh.Od sve te jednostavnosti i himničnosti, pjesme nisu patile. Jest da dosta njih zvuči kao da smo ih već negdje čuli, ali taj neki ‘feeling’ daje nam dodatnu pristupačnost pjesmama, pa ćemo rado zapjevati s njima. Možda je tako i bolje jer očito je da glavni vokal benda i nema najbolju boju glasa zbog čega neke pjesme pate.Razlika između prvijenca i ovog albuma je u mjestu snimanja. Ovog puta su se odlučili za Los Angeles (umjesto Liverpoola) i to se dosta osjeća na pjesmama jer u dosta pjesama osjećaju se žanrovske odrednice poput americane i gospela što je pojedinima dalo novu dimenziju. Ok, neki će reći prenapuhanu, ali to su sve dojmovi.

I dalje ima tu beatlesovskog i libertinesovskog štiha, mogli bismo nabrojiti još mnogo bendova sličnih žanrovskih rješenja, ali bitnije je da se prebacimo na one američke koji se podosta osjećaju na albumu. U prvom redu, rekao bih da su očito slušali posljednje albume Bon Jovija, neke tradicionalnije folk rockere, ali i bendove poput već zaboravljenih The Bravery (nekoliko pjesama neodoljivo podsjeća na njihov hit “Time Won’t Let Me Go”). Sve zajedno dalo je splet vrlo opuštajućih pjesama koje zvuče kao da su napravljene s ‘pola gasa’.

Najveći problem ovog izdanja jest što nema hitove na prvu. Pjesme poput “Sappho” ili “When My Day Comes” jednostavno su nosile album “Baby”, dok je “Wish To Scream” nešto zaokruženiji i nema nešto što će se zapamtiti na prvu, već će se s vremenom sve više i više zavoljeti poneka pjesma. Baš iz tog razloga smatram da će ovaj album proraditi kroz neko vrijeme.

Uvodnih nekoliko stvari to bi mogle postići, ali nikako ne na prvu, pa je tako već “Dancehall” poslužila za otvaranje albuma prema publici, a u njoj zvuče kao Matchbox Twenty u inspiriranijim danima. Najhimničnija pjesma albuma ipak je sljedeća “Get Some Healing” koja će se sigurno oriti na ljetnim festivalima na Otoku.

U posljednjih godinu dana dobili smo nekoliko bendova koji bi mogli stati uz bok najvećim britanskim imenima indie rocka, a to su u prvom redu bendovi poput Tribesa, Spectora, Palma Violetsa i Savagesa. Ovaj poker asova jasno pokazuje da nakon nekoliko sušnih sezona postoje dobri bendovi koji mogu produžiti indie revival koji se događa zadnjih desetak godina. Među njima jedino Tribesi imaju dva albuma koja su oba i više nego solidna, pa se nadam da se cijela ekipa neće pokvariti na sljedećim izdanjima, pa da dobijemo još jednu ‘patku’.

U zaključku možemo ustvrditi da “Wish To Scream” nije album za deračinu, već za jednostavnu uživanciju, posebno ako volite kulerskije i tradicionalnije rockerske mid-tempo i baladne pjesme koje svoje utjecaje ponajviše traži u folk-rocku ’60-ih i ’70-ih godina prošlog stoljeća.