Tri dimenzije trodimenzionalnog U2

“U23D” naziv je novog filma koji trenutačno igra u kinima, a predstavlja snimku nastupa popularnog irskog kvarteta. Kako se radi o sastavu koji je dosad izdao već nekoliko koncertnih snimki, ne predstavlja ništa novo. No, kako se radi o prvom digitalnom 3D filmu snimljenom uživo, predstavlja nešto revolucionarno.

Sastav koji je uvijek pomicao granice u pristupu novim albumima, koji je uvijek mijenjao i unapređivao vizualni identitet scenskih nastupa i koji čvrsto stoji na vrhu ljestvice najpopularnijih svjetskih sastava odlučio se ponovo na nešto revolucionarno.

Oni se nikad ne ponavljaju, a zbog straha od moguće repetitivnosti čak je i izlazak njihovog novog albuma odgođen. No prije izlaska samog albuma, u kina plasiraju prvi digitalni 3D film snimljen uživo, gdje se ovaj veliki bend može pogledati na velikom platnu, i to u trodimenzionalnoj tehnici.

S ‘očalama’ na sebi, u toplini i ugodnosti kino naslonjača, prepuštate se putovanju kroz 15 pjesama, koje će zasigurno obožavateljima popularne skupine donijeti dovoljnu satisfakciju, a onima koji to nisu donijet će svu genijalnost i inovativnost trodimenzionalne tehnologije.

No pravi će obožavatelji zasigurno primjetiti određeno ponavljanje i slijed pjesama kakav su već vidjeli na DVD-u “Vertigo 2005//Live from Chicago“.

Navedena repetitivnost je najuočljivija prilikom prelaza iz pjesama “Love and Peace” u “Sunday Bloody Sunday“, ali i u redoslijedu i izvedbi mnogih drugih, što čini “U23D” reduciranom verzijom spomenutog DVD-a, predstavljenom u 3D tehnologiji. No to je jedina zamjerka koja se ovom celuloidu i može pronaći, i čini sitnicu prema svim ostalim prednostima.

Film je izuzetno dobro režiran, a pošto se radi samo o snimci nastupa (bez izjava glavnih aktera, backstage snimki i sličnih materijala koji u poslijednje vrijeme prate koncertne zapise) u svojih osamdesetak minuta trajanja ne dopušta ni trenutka monotonosti. Dakle, Mark Pellington i Catherine Owens, su uspjeli iz plošnosti samog nastupa izvući svu energiju stadionskog nastupa.

Kroz vrtoglavu uvodnu “Vertigo“, koja poprima hitchokovske dimenzije, preko nikad bolje izvedene “Miss Sarajevo“, koja ovdje sasvim zasluženo nosi epitet misice, a u kojoj do izražaja dolazi sva snaga Bonova vokala, pa do kultnih “Where the Streets Have No Name” i “With Or Without You“, ponovo iščupanih iz famoznog Joshuinog vrta i zasađenih pred desetke tisuća slušatelja, set-lista je hitoidna i reprezentativna, a atmosfera je, unatoč stadionskom tipu nastupa, intimna.

Mexico City, Meksiko; Sao Paulo, Brazil; Santiago, Čile i Buenos Aires, Argentina, jesu gradovi u kojima je pred auditorijem od oko 80.000 ljudi po večeri snimljen ovaj koncert, i koji su se time upisali na listu gradova u kojima su U2 ovjekovječili svoje nastupe, poput Bostona, Chicaga, Sydneya, Dublina…(Mexico Cityu ovo nije prvi put da je poslužio kao lokacija snimanja, u njemu su već zabilježili svoj nastup s “PopMart” turneje).

Lokacije nisu izabrane spontano, već su to mjesta na kojima grupa nije nastupila već osam godina, i na kojima je iščekivanje i oduševljenje očekivano bilo na vrhuncu. Izvrsno uvježban sastav ( koji zvuči mnogo bolje nego s snimke spomenute “PopMart” turneje, a neusporedivo bolje nego na video zapisu “Under a Blood Red Sky”), odličan, kristalno čist zvuk (predstavljen u 5.1 surroundu), i naravno, 3D tehnologija.

Nepodnošljiva blizina postojanja članova sastava, gdje se konture Mullenovih bubnjeva ucrtavaju u prostor, vrat Edgeove gitare strši pokraj vaše glave, žice Claytonova basa vas izazivaju da i vi udarite koji ton, a nadrealistička Bonova figura vas poziva da ga zagrlite i kažete mu kako je ovo baš jedan ‘Beautiful Day‘.

No ipak ubrzo shvatite da se nalazite između tri zida i jednog platna, i na vama je da prosudite je li “U23D” ‘Even Better Than The Real Thing‘!