Tranzicijski album slavnog argentinskog saksofonista

Argentinski tenor saksofonist, flautist, pjevač i skladatelj Gato Barbieri, širem krugu ljubitelja glazbe poznat po glazbi za film “Posljednji tango u Parizu” za koju je dobio nagradu Grammy, značajan je dio karijere proveo u Sjedinjenim Američkim Državama. Tako je i ovaj album, snimljen godinu dana nakon glazbe za spomenuti film, 1973., ostvario u New Yorku.

Snimio ga je s tada novim sastavom u kojem su uz njega u raznim kombinacijama svirali gitarist John Abercrombie, kontrabasisti J. F. Jenny Clark i Stanley Clarke, bubnjar Pretty Purdie, konga bubnjari James M’tume i Gene Golden, udaraljkaš i bubnjar Airto Moreira i udaraljkaš Moulay Ali Hafid, te klavirist Lonnie Liston Smith kao posebni gost.

Barbieri je na taj album uvrstio četiri vlastite skladbe i traditional “Eclypse“, nastojeći jezikom jazza prodrijeti u dubinu zvuka i glazbene tradicije takozvanog trećeg svijeta Latinske Amerike. No on ih ispoljava na vlastiti, prepoznatljiv način, uz srčanu svirka punu energije i duha, obogaćenu latinoameričkim ritmovima.

Barbieri se na ovom albumu predstavlja uvjerljivim saksofonistom, te glazbenikom koji je svoje raznoliko iskustvo što ga je stjecao svirajući s Lalom Schifrinom, Tedom Cursonom, Jimom Hallom, Donom Cherryjem, Carlom Bley i drugim poznatim jazzistima, uspješno prenio u prirodan spoj dvaju glazbenih svjetova kreirajući vlatiti obrazac, te originalan, opori, reski, parajući zvuk teneor saksofona što ga možemo uspoređivati s onim Pharoaha Sandersa.

Zajedničko im je i to što su šezdesetih djelovali na njujorškoj free jazz sceni zajedno sudjelovavši na nekim projektima poput Jazz Composers Orchestra. Za razliku od nastojanja kroz koja je tada tragao za novim smjerovima u suvremenom jazzu, ovaj albuma predstavlja ga u tranzicijskom razdoblju između nekonvencionalnog i kasnijeg komercijalnog pristupa, ali i ranog pristupa obilježenog sjevernoameričkim utjecajima u usporedbi s kasnijim povratkom latinoameričkim korijenima.

Davor Hrvoj