Transcendentalno putovanje kroz univerzalno

Jedna od stvari na koju smo navikli kod Enslaveda jest da nas nikada ne ostavlja da predugo čekamo na novo izdanje.

Unazad gotovo dva desetljeća albume je izbacivao uglavnom u pravilnim, jednogodišnjim do dvogodišnjim intervalima, pa nas je tako i sada, dvije godine od izlaska “Axioma Ethica Odini”, dočekao “RIITIIR“. U međuvremenu, bend je objavio dva EP-a, “The Sleeping Gods” i “Thorn”, oba prošle godine, dajući do znanja da je nazočan, te promijenio izdavačku kuću. Ono što se moglo zamijetiti intenzivna je PR kampanja uoči izlaska albuma, koju je potencirao prelazak u tabor Nuclear Blasta, što je bio logičan korak za bend ovakvog kalibra.

Ekipa iz Haugesunda već je u svojim najranijim danima odskakala od ostatka norveške black metal scene, a s vremenom je i nadrasla okvire tog subžanra, kako u glazbenom, tako i u tekstualno-tematskom smislu. Ne kalkulirajući previše, inspiraciju nije tražila predaleko, oslonila se zapravo na ono najbliže sebi, a to je bilo bogato kulturno i prirodno naslijeđe zemlje u kojoj žive.Izdvojila se, među ostalim, upravo kroz karakterističnu filozofsku i metafizičku liriku posvećenu prirodi i čovjeku. Muzički razvoj ovih vikinga imao je konzistentnu uzlaznu putanju tijekom koje su zadržali svoj integritet i beskompromisnost, te nas naučili da u njihovom slučaju samo mijena stalna jest. Enslaved je na jedan posve prirodan, njemu svojstven, način evoluirao i razvijao prepoznatljiv zvuk i stil. A danas, nakon dvanaest albuma, možemo slobodno reći da je dosegnuo vrhunac svog kreativnog stvaralaštva i dodatno se učvrstio na već osvojenom tronu progresivnog black metala.

“RIITIIR” sadrži sve odlike samog benda, ono je osebujno i nekonvencionalno izdanje koje zahtijeva apsolutnu slušateljevu posvećenost, no prije svega i strpljenje. Riječ je o iznimno kompleksnom albumu koji traje preko sat vremena i na kojem se nalaze neke od najdužih pjesama koje je Enslaved napisao.

“Thoughts Like Hammers” nas svojim naprasnim startom odmah bespoštedno ‘grabi’ za vrat (uši?) i narednih devet minuta ne pušta iz svog stiska. Ona je zapravo dobar primjer onoga što se nalazi na albumu, a to je pregršt melodičnih gitarskih dionica i izvrsnih solaža, jako zarazni refreni koji se naprosto uvlače pod kožu, no prvenstveno, posebna atmosfera i ambijent koji pojedine pjesme stvaraju.

Uz nju se mogu izdvojiti “Death in the Eyes of Dawn” i “Roots of the Mountain” kao najdojmljivije i najpamtljivije izvedbe. Osim što ćete je s drugim refrenom već početi pjevati, kroz pozadinu “Death in the Eyes of Dawn” provlači se dream-pop-synth, a završava nenametljivim akustičnim komadom. S druge strane, “Roots of the Mountain”, iako počinje udarno, s minutama se pretvara u svojevrsnu himničnu epopeju, koja na jednako neočekivan način priču zaključuje sanjivim outrom.

Ono što se svakako mora naglasiti, a nekako i najviše dolazi do izražaja u tri spomenute pjesme, jesu vokalne melodije koje su dovedene do savršenstva. Uz kompleksne aranžmane pjesama, stječe se dojam kako je isprepletanje Grutleovih growlova i Larsenovih clean vokala, odnosno kontrasta među njima, također jedan od gradivnih elemenata na koje se struktura pjesama oslanja. Larsen je, osim iznimnih vokala, album obogatio i zanimljivim klavijaturskim rješenjima, više ili manje izraženim, ponegdje s nešto elektronike, no sve je odmjereno dozirano i savršeno se uklapa u same pjesme.

Jedna od takvih je “Storm of Memories“, s mjestimičnim stoner rock prizvukom, na kojoj se mogu čuti spacey efekti, ili “Forsaken“, koja obiluje krautrock detaljima. Potonja je ujedno i najduža stvar na albumu, koja se sa svojim disonantnim klavirskim introm i melankoličnim ambijentom pokazala kao pametan odabir za zaključivanje albuma.

Nadalje možemo izdvojiti naslovnu pjesmu “RIITIIR” koja je obilježena repetitivnim riffovima i mantrajućim vokalnim dionicama koje evociraju nadahnuti ritualni ambijent. Činjenicu da ovaj album obiluje nebrojenim iznenađenjima potvrđuje i “Materal“, čiji uvodni vokali neodoljivo reminisciraju na grunge, gotovo staleyevsku vibru, ali ovdje pomiješanu sa šamanističkim bubnjevima

Enslaved zvuči valjda najbolje do sada, a kompozicije, u kojima ne zazire od eksperimentiranja ni s psihodelijom ni klasičnim prog-rockom, kao da nam daju do znanja da su momci itekako svjesni položaja u kojem se nalaze, onog u kojem se zapravo mogu kompletno opustiti i raditi upravo ono što ih je volja. “RIITIIR” odiše iznimno organskim zvukom, na izvrsnu se produkciju riječi ne moraju ni trošiti, albumu se jednostavno treba prepustiti. Slušatelj se možda u početku neće moći oteti dojmu da su neke stvari možda prerazvučene, da album, unatoč svoj melodioznosti zbog raznolikih dijelova i neočekivanih prijelaza djeluje natrpano i, usudim se reći, naporno. No jednostavno mu treba dati vremena da ‘legne’.

Palindrom u naslovu albuma bend tumači kao mistične obrasce, rituale koji su univerzalni i svojstveni svakome čovjeku, bez obzira na vremenski ili geografski odmak. Na taj način možemo i sam “RIITIIR” promatrati kao magične himne onom arhetipskom, koje ujedinjuje ljudsku svijest.

Tekst: Kristina Grubišić