Tragom (lažnih) suza

Gledajući nazive pjesama na albumu, teško je ne uočiti određenu dozu jeftine patetike, npr.: “Dry Well Of Life” ili “Frail Expectations”. Mora li depresija biti tako očita? Ili je riječ o mamcu za nevinu dječicu nove generacije koja osjeća s predumišljajem? Meni to sve smrdi na fejk i Adidas s četri pruge, ali sam obvezana pojasniti o čemu se radi. Dakle…

Trail Of Tears imali smo priliku vidjeti prošle zime u Sloveniji, točnije u Ljubljani, u kojoj su svirali uz bok Therionu i Tristanii. Nakon neuspjele suradnje s pjevačicom Helen Iren Michaelsen sreću će okušati s Chaterine Paulsen, a kad ni potonja nije zadovoljila njihove zahtjeve, dečki su se odlučili za men’s club only – Kjetil Nordhus iz Green Carnation preuzima mjesto vokala.

Kako su svi reformatori ljudskog roda većinom muškog spola, Kjetil će potaknuti ostatak benda na određene promjene: brži i žešći sound sa svim mogućim glasovnim varijacijama: vrištanje pa malo čistih dionica pa opet malo vrištanja i monotonija je izbjegnuta. Melankolične i mirne dijelove razbijaju doom gitare i elektronički šapat, rezultirajući apsolutnim ćušpajzom dooma, gothica i blacka; orguljice i dupli bass od mašte nek’ čuvaju nas.

Na papiru kojeg su mi dali piše da ih treba uspoređivati sa Samael i Arcturus. Ne bih se baš usudila učiniti takvo nešto, ali bih konstatirala da imaju nečeg od Tristanie i vrlo malo nečeg od Theriona: depresivna poetika u kombinaciji sa simfonijskim elementima začinjena elektronikom i solidnim glasovnim mogućnostima jamči probavljive, površne i ugodne trenutke.