Tradicija jezikom suvremenog jazza

Rijetki glazbenici na današnjoj jazz sceni uspijevaju kroz duže razdoblje zadržati stalni sastav i s njim razvijati vlastitu glazbenu viziju. To je uspjelo saksofonistu i skladatelju Branfordu Marsalisu, jednom od najcjenjenijih glazbenika suvremena jazza, višestrukom dobitniku nagrade Grammy.

Već godinama u njegovu kvartetu sviraju klavirist Joey Calderazzo, kontrabasist Eric Revis i bubnjar Jeff “Tain” Watts. Početkom ožujka ove godine za njegovu su tvrtrku Marsalis Music zajedno snimili i novi album “Braggtown” na kojem izvode autorske skladbe: tri Marsalisove, po jednu Calderazzovu, Revisovu i Watsovu, te Marsalisovu obradu klasičnog djela “O Solitude” Henryja Purcella kroz koju donosi novi pogled na third stream.

U razgovoru što smo ga vodili nakon koncerta tijekom jedne od zadnjih turneja ovog kvarteta Marsalis je o spajanju klasične glazbe s jazzom rekao: “U jednom razdoblju počeo sam puno slušati klasičnu glazbu i to je unijelo promjenu u moj način skladanja. Skladbe su dobivale više pokretljivosti u melodiji, dok večina jazz skladbi ima pokretljivost u ritmu, a melodije su klišeizirane.

Moje su se melodije počele oblikovati poput onih u klasičnoj glazbi. Kod klasične glazbe volim što melodija diktira tempo, dok u jazzu tempo postavlja bubnjar ili basist. Počeo sam pisati skladbe u kojima melodija diktira tempo, a svaki solo može biti u svojem tempu. To se dogodilo prirodno. Nisam razmišljao da moram učiniti nešto novo. Ne možeš odlučiti da ćeš biti kreativac. Stvoritelj odlučuje hoćeš li biti kreativan ili ne. Nemam kontrolu nad time. Samo sam dobro napravio domaču zadaću i nadao se najboljem.”

Sviračka vještina svakog od glazbenika kvarteta i njihova uigranost nisu upitni, ali nakon godina zajedničkog djelovanja kod svakog se novog albuma postavlja pitanje razloga njegova snimanja, odmaka od svih prethodnih, pronalaženja novih motiva i tema. Ovim albumom Marsalis, koji je i producent albuma, djelomično je ispunio tu zadaću. Naime, on ne donosi ništa što od njega nismo već čuli, ali svirka je briljantana i pobudit će pažnju svakog ljubitelja suvremenog jazza.

Jedan od razloga njegova snimanja je i posveta slavnim, nedavno preminulim jazzistima poput Jackiea McLeana, Johna Hicksa, Hiltona Ruiza, Shirley Horne, Johna Stubblefielda, Raya Barretta, Luckyja Thompsona, Percyja Heatha i drugima. Marsalis ne propušta prigodu iskazati poštovanje glazbenicima starije generacije od kojih je učio svirajući s mnogima od njih.

O tome je rekao: “Bilo je izvrsno imati izravan odnos s originalnim glazbenicima koji su dali doprinos kreiranju jazz zvuka: Artom Blakeyem, Dizzyjem Gillespiem, Redom Hollowayem, Leroyem Vennegarom, Eddiem Cleanheadom Vinsonom. Moramo razumijeti jazz tradiciju da bi postali boljim glazbenicima. Radostan sam što sam imao sreću biti prigrljen od njih, kretati se u društvu iskrenih glazbenika.

Mnogi od mojih kolega odbacuju njihove savjete, žele čuti samo o onome što su napravili dobro. Ne žele slušati o tome u čemu griješe. Ja sam bio zainteresiran samo za ono što činim krivo. Slušati potvrde o tome što činim dobro neće mi pomoči da sviram bolje. Za mene je to mnogo bolja škola od prave škole. Jazz možete učiti u školi, ali samo ako imate posebne učitelje.”

Iako je ona uvijek više ili manje prisutna u njegovoj glazbi, ovaj album donosi odmak od bavljenja tradicijom jazza koji je bio jednom od važnijih tema Marsalisova djelovanja u zadnjem razdoblju, te povratak suvremenijem izrazu. On i suradnici modele pronalaze u atmosferi New Orleansa i njegovih ranih trubača poput Buddyja Boldena ili Freddiea Kepparda, ali i radovima Modern Jazz Quarteta, Johna Coltranea i Charlesa Mingusa iz šezdesetih, te djelima Richarda Wagnera.

Kroz izvedbe skladbi raznolika karaktera on i članovi njegova kvarteta predstavljaju se zrelim glazbenicima: vrhunskim instrumentalistima, sjajnim solistima, skladateljima i sviračima široke naobrazbe i stilskog raspona spremnima na kolektivne improvizacije, uvjerljivima u baladama kao i super brzim tempima, bebopu i klasičnoj glazbi, koji razumiju tradiciju, ali i jezik današnjeg suvremenog jazza.

Davor Hrvoj (Preuzeto iz Novog lista od 22. listopada 2006.)
(Foto: Davor Hrvoj)