Totalni rat protiv svih

    1744

    Anaal Nathrakh

    Eschaton

    Datum izdanja: 16.10.2006.

    Izdavač: Seasons Of Mist

    Žanr: Metal

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Bellum Omnium Contra Omnes
    2. Between Shit And Piss We Are Born
    3. Timewave Zero
    4. The Destroying Angel
    5. Waiting For The Barbarians
    6. The Yellow King
    7. When The Lion Devours Both Dragon And Child
    8. The Necrogeddon
    9. Regression To The Mean

    Bellum Omnium Contra Omnes“, pjesma kojom otpočinje “Eschaton“, najnoviji album ovog furioznog dvojica iz Birminghama, u prijevodu s latinskog znači ‘totalni rat protiv svih’ i možda najbolje opisuje glazbu koju Anaal Nathrakh izvodi. Relativno kratko postoje na sceni, no već su si osigurali respektabilan tretman od strane kritičara, kako u malim, tako i u velikim zineima kao što je Terrorizer, koji pompozno najavljuju svaki njihov studijski snimak.

    Da bi urbana legenda bila vjerodostojnija, bend si je navodno ime nadjenuo po Merlinovoj magičnoj vradžbini stvaranja iz filma “Excalibur”. Ispostavilo se da je ime nadasve prikladno i da Anaal Nathrakh može magično privući pozornost na sebe čak ni ne svirajući neku glazbu koja je nešto osobito kvalitetna ili inventivna. Što bi to trebalo značiti?

    Pa kritičari ovaj bend svrstavaju u post-black, nepostojeći žanr u koji se trpa sve i svašta, od ovakvih grindom/brutal deathom začinjenih do anarho-punk egzibicija koje uzimaju maha među norveškim black metal glazbenicima. Ali eto, Anaal Nathrakh je na ovom albumu ugostio i Shanea Emburyja iz Napalm Deatha, što je i logično s obzirom na njihovo trenutačno naginjanje tom pravcu, te Attilu Csihara koji, čini se, više gostuje nego što snima vlastite albume.

    No ni dva gornjespomenuta gospodina nisu uspjeli izdignuti “Eschaton” ništa više od tek jedne ili dvije stepenice iznad prosječnog i rutinskog. Puno je bolji, po mom skromnom mišljenju minimalistički “Codex Necro”, gdje nije bilo manipulativnog koketiranja s trendovskim. Bio je to iskren i 0straightforward’ album bez puno filozofije.

    Muziku podržava

    Ovo sada, iako i produkcijski i konceptualno možda iznad prvijenca, jest kako sterilno, tako i prilično naporno, jer grind dionice potpuno konzumiraju ostatak pjesama. Slušajući se već umorite dok dođete do zanimljivog djela i izgubite volju za slušanje. Dobar primjer za to jest “When The Lion Devours Both Dragon And Child” koji obiluje bjesomučnim blastbeatovima da bi ste tek negdje pred kraj bili počašćeni solidnim clean vokalima i nekim catchy riffom koji olakšava slušanje. Ista se stvar može primjetiti i na pjesmama kao što su “Timewave Zero” ili “Waiting For The Barbarians“, a “Between Shit And Piss We Are Born” je istinska grind pjesma koja nema što tražiti na ovom albumu.

    Regression For The Mean” doduše zvuči pomalo industrial pa ju to spašava od urušavanja u prosječnost, no to ne znači da će slušanje ovog albuma proteći ugodno. Igranje sa živcima može rezultirati da slušatelj pritisne ‘stop’ na CD playeru, i otiđete van prošetati.

    Hoće li slušatelj ikada više pritisnuti ‘play’ ovisi o tome što slušatelj glazbeno preferira, jer ako očekujete nekakvu avantgardu, bolje da ovo izdanje preskočite. Ako pak volite rabijatna iživljavanja na instrumentima u svrhu mizantropije i sličnih sociopatskih poremećaja, onda je ovo djelo za vas. Zaratite se sa svijetom i samim sobom.

    Muziku podržava