Tool i “Fear Inoculum”: Posljednji povik u ciklus srama

Prošlo je trinaest godina od “10,000 Days“, posljednjeg albuma kultnog progresivnog kalifornijskog benda Tool. To vrijeme može nadgledati rođenje te eventualnu smrt značajne glazbene karijere. Trinaest godina također predstavlja raspon na čijem kraju vaše novorođeno dijete staje pred prag odraslog života. Najbitnije, trinaest godina je bilo potrebno da Tool izda kompletnu prethodnu diskografiju, od kulturno značajnog “Undertow“ do već spomenutog “10,000 Days“. Vijest o objavi novog albuma, “Fear Inoculum“, progrmila je internetskim koridorima, uspostavljajući monumentalna očekivanja kao i mnogobrojne teorije o kriptičnom te naizgled neobjašnjivom naslovu. Nedugo nakon, bend je objavio istoimeni singl, time otvorivši vrata potencijalnim motivima iza konceptualnosti. Napokon smo mi, misaona bića, darovani nečim o čemu možemo razmišljati, jako puno razmišljati.

Tool dekonstrukcijom svega ljudskog, uključujući i glazbenu kompoziciju, teži oformiti budućnost (nadu) svijeta u kojem bi se glazba, time i umjetnost, oslobodila težnji moraliziranja i racionalizacije uspostavljanjem čiste kreativnosti. Hedonističke karakteristike neometanog istraživanja bi slomile postojeće okvire te uzdigle umjetnika iznad zasićenog morala i ograničenja. Navedena dekonstrukcija ljudske esencije je oblik eksperimentacije s izmijenjenim i pojačanim stanjima svijesti koji slamaju konvencionalne granice u nadi postizanja osobnog i kolektivnog izliječenja. Svijet oko nas pati, sagnut glavom u duboku lokvu kaosa i pohlepe (na koljenima pred strahom), na što Tool ne odgovara jednostavnim buntom ili političkim rješenjima. Iako je oluja neizbježna (sukob s tlačiteljima svijeta), odgovor leži u individualnim realizacijama uklanjanja životnih nepotrebnosti te uspostavljanja adekvatnih destinacija i ciljeva. Naposlijetku, izliječene i preobražene jedinke čine izliječen i preobražen kolektiv. “Fear Inoculum“ prikazuje bujan preokret perspektive protagonista na njegovom putu metamorfoze.

Album započinje mističnom atmosferom i tribalnom glazbom ukrašenom primitivnom perkusijom. Istoimena pjesma nadilazi banalnost naziva “pjesme“ te prerasta u nešto ceremonijalno i čarobno, u ritual izbavljenja i buđenja. Tool nas polako uvodi u sam proces, gotovo montirajući žive scene početka, klimaksa i konačnog odrješenja zarazne riječi antagonističnog prevaranta. Cjeloukupna instrumentacija, osobito bubnjevi, postepeno rastu te svojevoljno eksplodiraju u trenutku samog egzorcizma: “Izdahni, izbaci. Daj novo značenje mojoj priči, satkaj moju alegorijsku elegiju“. Iako je produkcija dovedena do izrazito oštre preciznosti, Maynard James Keenan hipnotičkim glasom objedinjuje glazbene slojeve te nas, držeći za ruku, vodi na obilazak svetih prostorija održavanja rituala.

Eksplicitni religiozni elementi cijede se po tekstovima, melodijama i harmonijama kompletnog djela, čineći poprilično složen i teksturiran krajolik grandioznih uzvika prenesenog značenja. Prosipanje vjerskih vrijednosti s ciljem izražavanja kreativne poruke može se činiti uvredljivim aktom, no spiritualnost ovdje nije odbačena, čak je obgrljena. U zaborav ne smije pasti koncept individualnog pronalaska istine, težnja koja odbija kolektivne filozofije i religije. Spiritualnost se nipošto ne izjednačava s opijumom naroda (poznata Marxova kritika religije koju bend očito dijeli).

“Pneuma“ se pokušava izdignuti iznad simplističnih objašnjenja života te istražuje Jungovu psihologiju i koncepte. Evokacija kolektivnog nesvjesnog stihovima: “Rođeni smo iz jednog daha, jedne riječi. Svi smo mi jedna iskra, postajemo sunce“ predstavlja ideju zajedničkog duhovnog nasljeđa te objašnjava metafizičke (prividno netaknute) tendencije ljudi. Instrumentalna izvedba podupire narativan tijek te poziva na eventualan nadilazak zemaljskog postojanja tj. na doslovno utjelovljenje spiritualnog. Pjesme poput ove demonstriraju zašto su članovi Toola među tehnički najnadarenijim glazbenicima pop glazbe. Gitare i bubnjevi istiskuju toliku suzdržanost i strpljenje kako bi sporadični dramatični momenti oslobodili što bogatiju viziju transcendentalne poruke.

Razriješenje grijeha, njegova ekspulzija iz sustava te naredni pogled u nepoznato djeluju kao prirodna progresija priče o preobražaju. “Invincible“ je dinamičan sljedeći korak, poziv za boj, koji centrira protagonista kao ratnika s novostečenim iskustvom. Pjesma je tematski vidljivo rudimentarna (dualnost sukoba s vlastitim i svjetskim statusom quo), no izvedbeno zaigrana i šarena. Energične vokalne linije i epski korusi ju pretvaraju u veličanstven ratni marš labilne konstrukcije sa svijetom pod nogama. Struktura se naknadno napušta pred težnjom postizanja aspolutne instrumentalne slobode, nedodirnute kompozicijskim pravilima i zapisanim notama.

Sljedeće dvije pjesme, “Descending“ i “Culling Voices“ uvode motiv sukoba kao podijeljene cjeline (dvije ravnopravne kategorije stvarnosti). Prva skladba “Descending“ odnosi se na vanjsku osviještenost te direktno proziva prethodno spomenuto kaotično stanje svijeta. Posljedice vlastite ludosti podupiru teško savladivu iluziju omamljenih masa. Protagonist je budan, no ostali spavaju u paklenom pejsažu. “Culling Voices“ mirnom naravi kompozicije pokušava suzdržati unutarnji nemir. Korelacija internog i eksternog toliko je tanka da se prividno gubi dojam uzroka i posljedice (neprestana igra dva poremećaja otežava raspoznavanje uzročnog tj. posljedičnog poremećaja).

“Chocolate Chip Trip“ je instrumentalna vježba koja nebeskim bubnjevima uvodi u posljednji trenutak albuma, agresivan “7empest“. Pjesma opisuje razotkrivanje laži antagonista, buđenje ljudi pred neposrednom katastrofom, no strah od mortaliteta tužno skreće duše u smjeru lijepih riječi prevaranta, konačno skicirajući perpetualan odnos demona i opsjednutih. Petnaestominutni gigant isprepliće segmente glasnog i brzog progresivnog metala s tišim, intimnijim gitarskim odjeljcima stvorivši bizaran moment žaljenja nad ljudskom kompleksnošću.

Bend uzima potrebno vrijeme kako bi album slušateljima omogućio snažnu i progresivnu glazbenu priču. Ambijentalni pokreti i eksperimentalne tendencije zahtijevaju neprekinutu pažnju i strpljenje, dok se doživljaj elevira organičnim bas linijama, virtuoznim bubnjevima i gromoglasnim gitarskim solažama. Vokal je sveden na najesencijalnije trenutke što zadaje još jači udarac kod bezgrešnih ekspulzija emocija. Kreativne ambicije udaljavanja od konvencionalnosti ispunjene su fluidnim kompozicijskim strukturama s čestim ulascima u odlomke improvizirane svirke. Usprkos zahtjevnoj formi, album sadržava rijetke, ali upečatljive refrene dirljive naravi.

“Fear Inoculum“ maestralno je istraživanje svjetskih problema bez nepotrebnih asocijacija i političkih aspiracija. Maynard ga najbolje opisuje kao ‘osjećaj mudrosti kroz starost i iskustvo. Učimo iz svojih grešaka, učimo iz svojih uspjeha’. Jedino čemu se osobno nadam jest kako ćemo kao rasa napokon slomiti beskrajan ciklus srama te time onesposobiti bendov zaključak o kolektivnoj neslavnoj propasti. Jer zaista, zar smo toliko glupi?