Too Old, Too Cold

Da li se itko sjeća TV prodaje? Kupite set Šogun noževa i kao besplatan poklon dobijete otvarač za staklenke, kojeg ionako nikada ne koristite. Naravno, uvjeravaju vas da je taj otvarač posve besplatan, ali ste ga vi zapravo itekako platili skupa s vašim noževima. Pa tako je nekako i s Peacevilleom.

Naime, nekad davno ta je izdavačka kuća okupljala neka od jačih imena metala kao što su Autopsy, My Dying Bride, Katatonia te Darkthrone, a danas ima svoju podružnicu zvanu Tyrant Syndicate koju vode Nocturno Culto i Fenriz iz Darkthronea.

Primarna je zadaća tog inkubatora za glazbenike da izdaje uratke bendova koji su oldschool orijentirani, pa su se na tom labelu našli i Abscess, sljednik kultnog Autopsyja, te Aura Noir, all-star norveški black-thrash. To je, ako ništa drugo, vješt marketinški potez, jer su oba uvažena gospodina iz Darkthronea itekako bitna za scenu.

Njihovo se mišljenje osluškuje, jer su ipak oni veliki autoriteti u onome što rade. I tako bi po inerciji sva djela sabrana na tom sublabelu trebala biti kvalitetna po defaultu, jer su iz gomile underground bendova baš oni izabrani kao nastavljači oldschool duha s početka devedesetih.

No preporučljivo je zanemariti naljepnicu na CD-u koja potvrđuje gorenavedenu premisu i zaviriti u glazbeni sadržaj ovog albuma. Njemačka je po pitanju black-thrasha imala za ponuditi ponešto u zadnjem desetljeću; prvenstveno je tu stari Desaster, te Athanatos, Old Pagan te Zarathustra. Old bi se nekako mogao glazbeno uklopiti u tu plejadu, ali je on zapravo vrlo različit.

Prvi bitna razlika bi bila u produkciji. Naime, Old doista zvuči staro. Ako ste ikada slušali Celtic Frost ili Hellhammer, znati ćete o čemu je riječ. Zvuk je ispoliran do one granice koja garantira slušljivost, ali je grubost riffova, vokala, i naposljetku bubnjeva, ostala netaknuta.

Najzanimljivija pjesma s cijelog albuma je svakako “Black Jewel Throne“, koja svojom dozom zla i ritmom podsjeća na rani Carpathian Forest, a pod kraj se te pjesme pojavljuje jedan doista thrash riff, no gitarska raznolikost tu završava što se tiče tog albuma. Možda bi se po pitanju raznolikosti mogla izdvojiti i pjesma “Knife“, koja posjeduje nekakav zarazni ritam koji, nebiste vjerovali, tjera na ples.

“Down With The Nails” i “Under The Sign Of Death” zvuče previše slično, riffovi se ponavljaju, tempo se ne mijenja i to djeluje jako jednolično. Da rezimiramo; riječ je o albumu koji je doista u duhu jednog C. Frosta, Hellhammera i sličnih bendova koji su imali utjecaj na formaciju black metal žanra, solidno odsviranog ali u srži zapravo vrlo glazbeno simplističnog duha.

Nije sasvim jasno želi li Old nastaviti tradiciju ili stvoriti novi zvuk, no ovaj će se album sigurno svidjeti onima koji su ljubitelji bendova kao što su Bathory, Darktrone ili slično, pa stoga i relativno visoka ocjena.

S nekakvog osobnog stajališta, ovaj bend bi mogla prokomentirati samo parafraziranjem naslova posljednjeg Darkthroneovog albuma – “Too Old, Too Cold”.