Tom Jones upoznaje Gospoda

Otkako je pred kraj svog života pokojni Johnny Cash s producentom Rickom Rubinom započeo trend snimanja intimnih, ogoljenih albuma temeljenih na jednostavnoj, najčešće akustičnoj pratnji, glazbena industrija prepoznala je mogućnosti koje joj ova ‘back to basics’ formula nudi.

Proteklo desetljeće donijelo je pregršt sličnih albuma zvijezda koje su zašle u pozne godine (Loretta Lynn, Neil Diamond, Kris Kristofferson, Tony Joe White, spomenimo samo poznatije) na kojima se provlačio identičan motiv: smješteni u okruženje koje odaje počast njihovim godinama, u jednostavnoj i pomalo sumornoj atmosferi ispjevali su pjesme o prolaznosti, smrti i viđenju zagrobnog života. Ako bi to učinili uspješno, odmah bi se govorilo kako su ‘iznova otkriveni’ i odjednom bi postajali bitni izvođači.

“Praise & Blame” još je jedan u nizu takvih rustikalnih albuma: osim Casha, Rubin je uskrsnuo i Neila Diamonda, Jack White Lorettu Lynn, Don Was Krisa Kristoffersona, Ryan Adams Williea Nelsona, a producent Ethan Johns (Kings of Leon) uskrsnuo je Toma Jonesa.

Nekada davno, ovaj velški pjevač premoćnoga glasa pjevao je “Why, Why, Why Delilah?” ili “What’s New, Pussycat?”, a pripadnice ljepšeg spola padale bi u trans i bacale donje rublje na pozornicu. Možda se to nekome činilo kao loša šala, sprdnja ili kič, no Jones je bio jedan od onih rijetkih croonera – što je često morao i sam objašnjavati – koji su svjesno bili dio te šale. Jako je dobro znao što radi i to je radio vrhunski.

Pravi pokušaj nametanja kao ozbiljnog glazbenika došao je kasnih osamdesetih prošlog stoljeća, nakon čega je uslijedila obrada Princeove pjesme “Kiss” i popularni album s duetima “Reload” iz 1999. godine.

No Sir Thomas John Woodward danas ima 70 godina i kao da je došlo vrijeme ponašati se u skladu s godinama: nema više zabavnog tipa, ostao je samo onaj ozbiljni. Odabrao je nekoliko spiritualnih i blues uradaka (od Boba Dylana do Johna Lee Hookera), obojio ih countryem dodavši ipak više instrumenata nego njegovi prethodnici, te složio svoj soundtrack za sumrak života.

Još je uvijek u odličnoj formi, osobito glasovnoj, no album je jednostavno neuvjerljiv. Ne zato što je loš, već baš zato što je Jones u odličnoj formi. Kada je Cash snimio pjesmu “Ain’t No Grave” s istoimenog, posljednjeg albuma American serijala, znao je da umire, da je samo pitanje trenutka kada će nas napustiti. Njegova verzija zvuči dostojanstveno, dok Jonesova jednostavno nema tu težinu.

Identična je priča s “God’s Gonna Cut You Down” ovdje nazvanom “Run On” i pretvorenom u lepršavi ZZ Top boogie. Hookerova “Burning Hell” s genijalnim zeppelinskim riffom ledi krv u žilama, no ipak je previše nesavršenosti da bi album bio bolji od tek prosječnog. Jedan je od razloga – ma kako morbidno zvučalo – i to što je snimljen jednostavno prerano.

Kada je Jones najavio snimanje gospel albuma, potpredsjednik diskografske kuće Island nazvao je njegovu ideju ‘sick joke’. No ipak je pristao financirati “Praise & Blame” koji je u konačnici ispao samo korektan album.

“Gospel je isto što i rock’n’roll, samo ima dublje tekstove” kazao je Jones jednom zgodom, no najveći je problem što on sam prečesto ne zvuči kao da vjeruje u ono što pjeva.