To je metalcore! (part 2)

    1277

    Underoath

    O (Disambiguation)

    Datum izdanja: 09.11.2010.

    Izdavač: Solid State

    Žanr: Metalcore

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. In Division
    2. Catch Myself Catching Myself
    3. Paper Lung
    4. Illuminator
    5. Driftwood
    6. A Divine Eradication
    7. Who Will Guard the Guardians?
    8. Reversal
    9. Vacant Mouth
    10. My Deteriorating Incline
    11. In Completion

    Već 13 godina i sedam albuma (više ili manje ‘full-length’) traje priča o Underoath, a tek u zadnje dvije-tri godine postigli su ono za čime su težili. I oni i fanovi, očito.

    Izdefiniravši svoj zvuk do prepoznatljivosti u moru ‘srodnih’ bendova,
    preživljavali su brojne brodolome, a sada su doživjeli još nekoliko
    (ne)ugodnih iznenađenja.

    Koje su se to promjene dogodile? Odlazak bubnjara u nekim regularnim uvjetima (da mu ime nije Mike Portnoy ili slično) nije neki ‘big deal’, ali odlazak bubnjara koji je pjevao prepoznatljive melodične vokalčiće, a uz to je bio i jedini preostali član koji je u bendu od njegovog osnutka – situacija je ipak dovoljna da se fanovi podijele na lijevu i desnu frakciju.

    Srećom, ova promjena u Underoath nije napravila nikakve štete. Čak štoviše! Gilespiea više nema za bubnjevima, odmijenio ga je Daniel Davison iz frendovskog benda Norma Jean, što svirački nije baš nikakav minus. Pjevanje je sad na sebe u potpunosti preuzeo vokal Spencer Chamberlain, pa osim urlika i vrištanja, onaj pjevni dio benda zvuči atmosferično i zanimljivije. Sama muzika ovim peripetijama ne pati ni najmanje.

    Muziku podržava

    Pomirimo situaciju ovako – neka Gilespie razvija svoj The Almost, a neka Underoath zadrži stil koji im svaki novi album učini moćnijim.

    Nova krv koju su ovime dobili omogućila im je da “Catch Myself Catching Myself” i “A Divine Eradication” zvuče divlje i psihotično, i da ostanu na putu kojim zanemaruju osnovne regule koje inače od bendova zahtjeva metalcore. Onaj melodičniji dio vidi se na dijelu “Paper Lung” (kasnije se pretvori u monstruma), a super je vidjeti da najčešće pjevni nije refren, već tko-zna-koji dio pjesme (“Who Will Guard the Guardians?“).

    Ni ovaj put se ne boje pjevati i pjevušiti, ali izlizani melodični pop refreni definitivno su daleko iza njih. Tematski, cijeli bend i dalje se sastoji od deklariranih kršćana, a Underoath to (srećom) ne rade propovijedanjem već pjevaju o sumnjama i iskustvima koja neće smetati nikome, neovisno kakva vjerovanja im okružuju srce. To najbolje dokazuje “In Completion” koja zvuči kao urušavanje cijelog svijeta.

    Na prvi pogled, ovaj album čini se najbliže prošlom, ali manijakalno preslušavanje učinilo ga je još jednim ogromnim korakom naprijed prema još zrelijem zvuku. Underoath ostaju jedni od rijetkih inovatora na sceni. Da vidimo mogu li to ponoviti još pokoji put…

    Muziku podržava