Tko kaže da je lako biti pop diva?

Ne tako davno, albumi Mariah Carey nosili su infantilne nazive kao što su “Butterfly”, “Rainbow”, “Glitter” i “Charmbracelet” – bili su toliko slatkasti kao da želi glumiti superheroinu crtanih filmova.

Kasnije su naslovi počeli zvučati ozbiljnije i zrelije – “The Emancipation Of Mimi” ili “E=MC2”, i sada “Memoirs Of An Imperfect Angel“.

Je li to znak da je Mimi napokon shvatila da je njezina glazba (barem
ona s kojom se proslavila) uvijek aktualna i da nije ona ta koja se
treba povlađivati za trendovima jer to rade ostali koje Majka Priroda
nije toliko nagradila.

No, kako god ih zvala, svi njezini albumu sadrže lagani r&b groove s njezinim ‘visoki c’ vriskovima tamo gdje zatreba. Zabilježeno je kako je Mariah surađivala s Timbalandom i Jermainem Duprijem, no rezultat tih suradnja nije evidentan na albumu. Kako god bilo, postoji razlog zašto soul dive za svoje albume zapošljavaju toliko različitih producenata.

Carey je cijeli uradak snimila s Trickyem Stewartom i The-Dreamom i tu se pojavljuje problem jer nakon 4-5 pjesme počnemo dobivati osjećaj da nam je player na ‘repeatu’ tj. da stalno čujemo jednu te istu pjesmu s minornim varijacijama: isti zvuk bubnja, isti tempo, iste klavijaturske dionice s malim opsegom u izražavanju emocija.

Razlike i nema previše, ugođaj koji pojedina pjesma stvara mogao bi se istaknuti kao diferencija, ako i to. “Candy Bling” je pritom opuštajuća, dok je “Up Out My Face” replika srednjoškolskih marširajućih sastava.

Trenutke koje bi trebali pamtiti su prepušteni Mimi samoj, bilo to skvičanje ili fućkanje na “Inseparable” ili prezentiranje stihova na “Standing O“. Ne smijem podcjenjivati njene vokalne mogućnosti, ali vrlo je realno kazati da ova diva i nije toliko velika kao što je nekad bila.

Teško je povjerovati da je ovaj album autobiografski iako je Mariah koautor svakoj pjesmi na albumu, no on je jedan skup uspomena i neprezahtjevnom uhu vrlo slušljiv. Pjesme se, upravo zbog svoje sličnosti nadopunjuju i što je uočljivo je činjenica da nije toliko hitoidan, no albumi ne moraju uvijek biti takvi. A Mariah si to može priuštiti jer je dosad imala bezbroj hitova.

I kad je u najekstravagantnijoj fazi, njezino pjevanje još uvijek sadrži toplinu, senzualnost i otvorenost što ju ipak ističe iz mora novih i starih wannabe diva. Kad pusti glas, dašak prošlosti se osjeti i ta njezina kvaliteta dominira.

Prvi singl “Obsessed” nije toliko tipičan kao ostatak albuma zbog vokalnih distorzija i eminemovske demonstracije izbacivanja bijesa, a i na videu se vidi da joj je Eminem poslužio kao inspiracija. Tipičan nije niti njen pokušaj sporog repanja na “Up Out My Face“.

Ostatak jesu introspektivne balade na kojima se ne trudi lomiti čaše svojim glasom jer je shvatila da je bolje održati pjesmu na koliko toliko zavidnoj vokalnoj razini nego pretjerivati. To čini i na osvježavajuće surovoj “It’s A Wrap” u kojoj je okružena minimalnom instrumentalizacijom.

Uspijeva se slomiti na “The Impossible” imitirajući ljubavničko šaputanje dok stari potpis nosi u pjesmi “Angel (Prelude)“. Obrada uspješnice benda Foreigner, balada “I Want To Know What Love Is“, odlično zatvara cijeli ciklus. Na albumu gdje je razlika između šaputanja na jastuku, uzajamnog optuživanja, zavođenja i izdaje bolno tanka, potonja bi uz prvi glas postati potencijalni gospel.

Mariah kao da je ponovno sazrjela i nadajmo se joj se neće više događati eskapade u šaputanje, skvičanje i trendovsko sintetiziranje glasa. Ovaj album shvaćam kao jedan na Miminim ponovnim počecima i da će se s vremenom opet vratiti na staro i s punim pravom nositi naziv ‘diva’.