Titus Andronicus uvijek i zauvijek!

Neprijatelj je svuda oko njih, nemaju nikakvu vjeru u bolju budućnost, nikad nisu pjevali o ljubavi već su kroz bijes iskaljivali sve svoje emocije, imaju jedan od najboljih debija zadnjih nekoliko godina… Oni su Titus Andronicus.

Mnogi, manje informirani o ovom bendu, smatraju da su si ime uzeli po nekom futurističkom robotu koji će doći i pokoriti svijet, ali kako oni uopće nemaju vjeru u bolje sutra, tako i ta teza brzo pada u vodu jer su dečki više okrenuti povijesti (“Titus Andronicus” je Shakespeareova drama) gdje su pronašli svoju najveću glazbenu muzu koju su pošteno pomuzli i na sljedbeniku fenomenalnog “The Airing of Grievances” na kojem su citirali mnoge književnike i filozofe (prvenstveno Shakespearea, Camusa…), te uz mnogo autorskog rada složili 9 visokoenergetskih pjesama s kojima im nije bilo teško skrenuti pažnju na sebe. Danas, gotovo dvije godine kasnije, došao je sljedbenik “The Monitor” koji se na prvu previše ne razlikuje od hvaljenog prvijenca.

Glavni motiv je albuma je američki građanski rat, a službeni datum izlaska namjerno je postavljen za 9. ožujka tako da sve bude u skladu, budući da je to datum kada se odvijala najpoznatija pomorska bitka između USS Monitora (otud ime albuma) i CSS Virginije kod Hampton Roadsa čime obilježavaju 148. godišnjicu tog važnog povijesnog momenta za Amere. Time su se malo odmakli od glavnih utjecaja s prvijenca, ali sve ostalo je gotovo identično kao i na “The Airing of Grievances“, a to je brdo dobre mjuze, inspiriranih tekstova, bijesa i melodija.

Druga važna razlika između dva albuma Titus Andronicusa je dužina pjesama. Ovom zgodom sve su pjesme redom dugačke minimalno pet minuta (rekorderka je preko 14 minuta), osim “Titus Andronicus Forever” i “…And Ever” u kojima se osjeća kao da su i oni sami na nekom bojnom polju i bježe glavom bez obzira, budući da tijekom obiju pjesama neprestano pjevaju “the enemy is everywhere“. Inače, ne postoji neka bitna razlika u tekstu između te dvije pjesme, ali su aranžmanski drugačije posložene, “Titus Andronicus Forever” je više sklonija punk-rocku, dok je “…And Ever” više barska izvedba prvospomenute verzije.

Impresivan autorski potencijal koji posjeduju nije mogao proći nezapažen niti kod kolega glazbenika, pa su se ovom zgodom opskrbili elitom indie-rocka da im malo pripomognu s novim albumom. U prvom redu, to su članovi Vivian Girlsa i The Hold Steady, te iz nešto manje poznatih bendova kao što su Ponytail, Wye Oak, Hallelujah The Hills i Spider Bags.

Valja napomenuti da su produkciju ponovno prepustili iskušanom Kevinu McMahonu s kojim su radili i prvijenac, pa nema nikakvih posebnih novina po tom pitanju, što je odlično, budući da bend uopće nije izgubio na svojem specifičnom zvuku koji ih je i proslavio.

Album je prepun ‘političkih govorancija’ iz prošlosti koje se bezbrižno mogu prenijeti i na današnje probleme u svijetu. Upravo jednom takvom započinje i sam album u pjesmi “A More Perfect Union” koja ubrzo potom kreće s prepoznatljivim Titus Andronicus riffovima. Pjesmu se može shvatiti i kao neko proročanstvo sa obećanjem na samom kraju. Definitivno jedna od najboljih uvodnih pjesama u ovoj godini dosad.

“No Future Part Three: Escape From No Future” je nastavak priče u kojoj bend nema pretjeranih nada za budućnost. Kao i na prvom albumu, tako su i sada posudili sličnu glazbenu temu koju su dodatno nadogradili u brijačinu koja završava gotovo tipičnim bendovskim stihovima “You will always be a loser now“.

“Richard II” ima snagu ranih The Strokesa, odražava bljesak gitarskih dionica koje se jednostavnim trikovima ‘lijepe za uši’ predivnim melodijama, “A Pot in Which to Piss” je shoegazeirana balada vrlo space suzvučja koja se ritmički mijenja sredinom pjesme u klasičnu gitarsku stvar kojoj se tekst izdvaja u prvi plan, a slična situacija je i s “Four Score and Seven“.

“Theme From ‘Cheers’” zvuči kao the Hold Steady koji su popili gorku pilulu bijesa pa su malo veseli, a više neuračunljivo zbunjeni (pijani), sedmominutna “To Old Friends and New” je ispala kao najbolja vokalna suradnja (gostuje Jenn Wassner iz Wye Oak), dok je veliko finale pripalo veličanstvenoj “The Battle of Hampton Roads” u kojoj se opisuje spomenuta bitka uz niz popratnih referenci i mišljenja koje muče Sticklesa i ekipu.

Male su razlike između albuma “The Airing of Grievances” i “The Monitor” i to je glavna prednost ovog izdanja jer će svaki slušatelj dobiti točno ono što i očekuje od ovih deset pjesama. Za razliku od “The Airing of Grievances” koji je došao nepredvidljivo i osvojio na prvu, “The Monitor” je ipak nešto kompleksniji album od kojeg su se očekivale velike stvari, a to su dečki iz Titus Andronicus i ostvarili napravivši niz predivnih skladbi koncipiranih oko tradicionalnih američkih povijesnih tema, a opet tako modernih i prodornih, kao da im je ovo deseti, a ne tek drugi album u karijeri.

Iako bend ne vidi svijetlu budućnost, za svoju, barem glazbenu, ne moraju se previše brinuti jer lakoćom koračaju utabanim stazama indie-rocka u sve veći bend koji je sklon pretenzijama (npr. “The Battle of Hampton Roads” traje više od 14 minuta), ali ne pretjeruje u tome, već je ipak ograničen jednom pop-formom koja u svakom pogledu nije tipična što se najbolje iščitava u dugačkim tekstovima od kojih svaki ima svoju priču s početkom i krajem, bez klasičnih refrena, ali s nekoliko promjena ritmova u pjesmama koje time dobivaju na dinamičnosti i melodioznosti.

Spojivši drugu skladbu sprijeda i straga dobivamo parolu “Titus Andronicus Forever And Ever” čime bih i završio ovu glazbenu kritiku jer Titus Andronicus i jesu bend koji bi mogao trajati zauvijek jer glazbeno gledajući, nema nikakvu manu.