Titus Andronicus: Prekrižen punk (zauvijek?!)

Jedan od žešći indie rock bendova koji hara scenom zadnjih desetak godina su Titus Andronicus. Od svojeg prvog izdanja do sada, svakim albumom su gorjeli sve više i više, ali očito je da su prilikom tog i izgorjeli pa ne čudi totalna promjena zvuka na novom albuma koji je nedavno izašao.

Nakon prošlog “The Most Lamentable Tragedy”, koji je bio svojevrsna rock opera u pet čina, Titusi su se primirili i složili album koji u potpunosti bježi od njihove punk strane i približava se jednom barskom pristupu pjevanja i heartland rocku. Možda ova promjena nekima neće odgovarati, ali u suštini promjene nisu loše, posebno ako su ovako dobro posložene.

“A Productive Cough” je zapravo oda rocku gdje su se povukli utjecaji mnogih velikih rock zvijezda, pa tako ovdje možemo naći utjecaje Boba Dylana (čak je i prerađena jedna njegova stvar), Neila Younga, Brucea Springsteena, Toma Pettyja… Ima tu njih napretek.

Da su to ipak Titus Andronicus, a ne gore pobrojani, dokazuje upravo ta barska atmosfera s kojom se frontman Patrick Stickles odmaknuo od njih i približio svojem poimanju benda kojeg vodi već godinama. Titusi su oduvijek bili kaotični i spremni probiti sve granice, a upravo je takav i “A Productive Cough” koji ima svega sedam pjesama, a vrlo respektabilnih 46 minuta materijala.

Upravo u dužinama pjesama leže i glavne prednosti i mane ovom albuma, odnosno kako tko na to gleda. Kroz pjesme je Patrick očito mnogo tog izrekao, neke stvari su čisto punjenje minutaže, ali ima tu i zanimljivih stihova zbog čega je zanimljivo pratiti njegovu struju svijesti. Spomenuta barska atmosfera malo sve baca u retro đir, zbog čega taj način storytellinga izvrsno odgovara, ali isto tako vjerujem da će se mnogi požaliti da su pjesme jednostavno predugačke i tu nisu u krivu.

Uvodna “Number One (In New York)” je laganica koja traje unedogled, a do nje je postavljena “Real Talk”, pjesma zbog koje mnogi i vole Titus Andronicus. Pjesma je u pravom barskom okruženju i djeluje da su se pošteno napili i dobro zabavili tijekom njenog snimanje jer sve djeluje kao jedna velika improvizacija.

S druge strane, “Above the Bodega (Local Business)” je nešto što bi se moglo svidjeti The Bossovima fanovima (posebno su dojmljivi idealno posloženi back vokali), najkraća “Crass Tattoo” je još jedna klavirska balada vođena ženskim vokalom, a nakon nje slijedi i najveće iznenađenje, Dylanova “(I’m) Like a Rolling Stone” koja je ovdje dobila pravu titusovsku dimenziju u kojoj ne postoje granice, ni za glazbenu podlogu niti za Patrickovo pjevanje. Ako su baš trebali napraviti neku obradu, dobro je da je to ovako završilo.

Do kraja se nalazi još “Home Alone” koja zvuči kao The Rolling Stones od prije par dekada, kada su djedice još nečemu i zvučali, iako ovdje imamo i najgluplje stihove na albumu (“Mommy’s not home, Daddy’s not home, Nobody’s home, I’m not home alone”). Sve završava kako je i počelo, s epskom baladom “Mass Transit Madness (Goin’ Loco’)”.

U današnje vrijeme, kad neki izvođač skrene s uhodanog puta, mnogi se pitaju zbog čega sad ovo? Bendovi se moraju mijenjati jer će tako teže dosaditi sebi, ali i publici. Titusi su napravili hrabar iskorak i potpuno prekrižili punk na novom albumu i to je donijelo jednu drugačiju stranu benda, mnogo sentimentalniju i nježniju. Siguran sam da će neki stari fanovi kukati, ali s ovakvim albumom Titus Andronicusu se otvara sasvim novi teritorij kojeg mogu poharati. Iako su oni oduvijek bili protiv slave i sve radili što je više moguće samostalno, možda im se sve poklopi i naprave taj iskorak za kojeg su već odavno spremni.