Tišina mora, nemir iznutra

Stari morski vuk Oliver Dragojević se nakon dugosvirajućih projekata “Samo da je tu” i “Noć nek tiho svira” oglašava novim albumom, prigodno nazvanim “Tišina mora”.

Iako je izdan u proljeće, “Tišina mora” je pravi jesenski morski kontemplativni album koji opisuje ona stanja kada aktivnosti u dalmatinskim varošima jenjavaju, kada se ljudi povlače u tihe izbe svojih nastambi i kad nezavršeni poslovi ostaju nezavršeni poslovi neko dulje vrijeme, te sve emocije poput iščekivanja i priželjkivanja treba zatomiti. Bar do proljeća. Dragojević se ovdje prezentira kao Dalmatinac koji se teško otvara i koji svojim glasom povjerava duboke osobne tajne.U odnosu na album “Samo da je tu”, Oliverov glas i instrumenti su utišani i diskretni, a aranžmani su uređeni na način da stvaraju dojam emocionalne nelagode, opisivanja ljubavnih odnosa i ruminiranja. To su redom poznata mjesta u Oliverovom stvaralaštvu, no sad su dobili drugačije akcente. Klavir, koji se više nego dobro čulo na gore spomenutim projektima, sada je utišan, u priču su ušli novi instrumenti (najljepši dojam ostavlja ljupka harmonikaška dionica na “Moje lipo“), a svoj je obol dao i zbor Izvor.

U naslovnoj pjesmi Dragojević je zabljesnuo kao autor glazbe, a u ostatku albuma mu s kompozitorske strane pomažu Tedi Spalato, Arne Politeo, Dado Pastuović te Branimir Mihaljević. Autori tekstova su Olja Savičević-Ivančević, Jakša Fiamengo, Fayo, te prije spomenuti Politeo i Spalato, a produkciju potpisuje Elvis Stanić koji je pametno dozirao ekspresivan Oliverov glas, ne dopuštajući da ode u pretjerane afektacije.

“Tišina mora” tematski je zaokružen album koji djeluje vrlo suvislo kao cjelina, nudi pristupačnost za starije poštovatelje Dragojevićeva rada, no uglavnom izbjegava igrati banalno. Istini za volju, nekad se situacija otme kontroli, tako da “Zadnja karta” i “S tobon jubavi” zaostaju za visokim prosjekom ostatka albuma. Potonja, unatoč lijepoj dionici zbora Izvor, jest slabiji uradak koji nema traženu uvjerljivost, a ni “Zadnja karta” nema glazbenu kvalitetu na nivou ostatka ploče.

Pod sekcijom ‘nedostaci’ zlobnici bi još naveli veliki propust diskografa što stihove Dragojevićevih pjesama nije titlovao ili bar preveo na standardni hrvatski, jer, ako je Gibonni na svom albumu iz 2010. imao pjesmu “Toleranca”, onda Oliver mora imati pjesmu “Konfidenca”, te sukladno željama za jasniju komunikaciju, ne bi bilo loše da se i s druge strane Velebita razumije o čemu Dragojević pjeva.

Vickasti komentari na stranu, Dragojević je uspio i u poznijoj životnoj dobi snimiti album koji ima glavu, rep i umjetnički dignitet, zadržati idealan omjer svježine i iskustva te će “Tišina mora” vjerojatno zadovoljiti veliku većinu slojeva Oliverove publike, a cinike razoružati svojom naoko jednostavnom emotivnošću. Iako ne bez nekoliko slabijih trenutaka, “Tišina mora” je ozbiljan kandidat za Porin i album koji bi mogao obilježiti tekuću godinu.