Tišina koju tek treba prekinuti

Četiri godine mjesec srpanj u Banja Luci je nosio prefiks Demo, posljednji vikend tog mjeseca bio je rezerviran za nekoliko dana regionalnog demo-festivala, na kojem su se u najboljem svjetlu trudili pokazati brojni bendovi.

Sve do 2011. godine kada je medije preplavila vijest da nema više Demofesta. No, osmero ljudi se diglo na noge i odlučilo dati sve od sebe da se festival ne ugasi, u kojem naumu su i uspjeli.Na petom po redu Demofestu (2012.) pojavio se i banjalučki bend Neuro, koji svoje početke bilježi 2009. godine kada su osnovani kao cover-band, no uz promjenu postave, na repertoaru su se počele pojavljivati i autorske pjesme. Zbog nedostatka financijskih sredstava, one su završile tek na jednom EP-u, ali zahvaljujući pobjedi na Demofestu, pred nama je njihov prvi studijski album “Zvuci ćutanja“.

Ono što je posebno zanimljivo je dizajn omota, koji se koncepcijski pokušava uklopiti u priču. Izgleda poput bolničkog kartona nekakve psihijatrijske ustanove, u kojem se nalaze informacije o članovima, ali i tekstovi pjesama, da bi na kraju popis pjesama bio poput propisane terapije uz naznake ‘doziranja’. Zbog velikih troškova izrade, ovakvo izdanje dostupno je u ograničenoj tiraži, no tko traži samo glazbu, može besplatno skinuti album.

Album donosi devet pjesama, koje se na neki način mogu podijeliti na dva dijela: one koje su nastale za vrijeme prvobitne postave benda i one nastale u trenutnom sastavu. Dok raniji uraci više naginju klasičnom rocku, pjesme novijeg datuma donose alternativniji utjecaj i gitare ‘obojane’ više metal prizvukom. Bend čine iskusni glazbenici, ali gotovo sav materijal, glazbu i tekst, napisao je pjevač Dražen Pozderović Oskar, koji je očito bio nadahnut dobrim, starim, sirovim rockom, što se osjeti već od prve pjesme.

Kada su tekstovi u pitanju, veći dio njih govori o lošim životima koje ljudi žive, što zbog sebe, što zbog drugih, o lažima koje su postale istine, o masovnom zaglupljivanju koje traje preko 20 godina i o potrošenim životima za to vrijeme. U pjesmama je opisan i svojevrstan pokušaj pojedinca da shvati svoju ulogu i samog sebe u sadašnjem vremenu i shvati odnose u društvu u kome živi, druge ljude u njemu. U svijetu mnogih nelogičnosti i apsurda, pokušava shvatiti je li on normalan u nenormalnoj sredini ili je obrnuto…

Pobjedu na festivalu donijele su im pjesme “Bože da l’ si živ” i “Igra zla“, koje se najviše ističu na albumu, a ujedno su i među onima koje naginju oštrijem zvuku. Zapaženo će sigurno proći i pjesma “Udahni me” koja otvara album, gdje su se gitare poigrale s kromatikom, mada se vokal mogao u tim trenucima poslužiti boljim rješenjem.

Za naslovnu pjesmu “Zvuci ćutanja” snimljen je i video, koji odlično prati temu ne samo pjesme, već i kompletnog albuma.

Produkcijski je album odrađen jako dobro, jasno i čvrsto. Tekstovi su za pohvalu, rock bend koji ne donosi stereotipne i izlizane teme, već daju prostor slušatelju za razmišljanje. No, glazbeno se jako oslanjaju na nešto što smo već svi čuli puno puta, od prve pjesme će kroz glavu proći bendovi poput Partibrejkersa, Bjesova, Majki…

S obzirom da je ovo tek prvi studijski album, ima dovoljno vremena za napredak koji, sigurna sam, će biti vidljiv, jer temelji su dobro postavljeni.