Tiranija za slušateljeve uši

    1534

    Julian Casablancas + The Voidz

    Tyranny

    Datum izdanja: 23.09.2014.

    Izdavač: Cult Records

    Žanr: Indie Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Take Me In Your Army
    2. Crunch Punch
    3. M.utally A.ssured D.estruction
    4. Human Sadness
    5. Where No Eagles Fly
    6. Father Electricity
    7. Johan Von Bronx
    8. Business Dog
    9. Xerox
    10. Dare I Care
    11. Nintendo Blood
    12. Off To War…

    Prošlo je pet godina od genijalnog solo prvijenca “Phrazes for the Young” kojim je frontmen The Strokesa pokazao da bi se vrlo lako snaći i bez matičnog benda. Juliane, što je sad ovo?!

    Phrazes for the Young” je bio album koji je nadogradnja zvuka The Strokesa prema nešto eksperimentalnijim i elektronskim vodama. Generalno, nešto što je trebao biti i posljednji album The Strokesa, prošlogodišnji “Comedown Machine”, ali jednostavno to nije uspio biti.

    Ponukan nešto slabijim uspjehom albuma “Comedown Machine“, i općenito vrlo pozitivnim odjekom na “Phrazes for the Young“, Julian Casablancas je odlučio skupiti novu ekipu (The Voidz) i napraviti novi album pod vlastitim imenom kojim bi se još jednom dokazao kao jedan od najznačajnijih izvođača u novom mileniju.Kao što često imamo ‘problem drugog albuma’, tako se i kod Juliana javio jer je album pokušaj većeg odmaka od dosadašnjeg rada i to kroz poprilično neistraženi teritoriji, poput progresivnog rocka, psihodelije, žešćeg upliva u elektroniku, a u nekim trenucima čak i elementima dronea. Sve u svemu, ima tu svega, a najmanje dobre i razumljive glazbe.Zamislite da su Casablancas, The Mars Volta, Wolfmother, Scott Walker (sa zadnjim svojim radovima), Daft Punk i još mnogi zajedno radili na jednom albumu i da je pri tome svatko vukao na svoju stranu, a Julian je ipak većinu vremena mirno gledao i smješkao se sa strane. Naravno, svi ti autori ne gostuju na albumu, ali album tako zvuči, kao skup svega, a opet bez glave i repa, kao da je vođen stihijski i da su baš sve ideje snimljene i objavljene.

    U takvoj zbrci na 62 minute materijala imamo šaranje kroz sve i svašta, bez da se fokus bacio na ono najbitnije, kao što je uspio napraviti s prvijencem koji je trajao 40 minuta i imao 8 skladbi. Ovako, sve to zvuči vrlo zamorno i tromo, baš kao što nas i Omar Rodríguez-López opterećuje svim mogućim kolaboracijama koje ne vrijedi slušati jer kvalitatitvno nisu dovoljno jake kao njegovi ‘glavni projekti’. Istini za volju, Omar je jedno vrijeme pucao albume na gotovo tjednoj bazi, dok smo novi Julianov čekali pet godina, ali Julianov rezultat je tek neznatno bolji.

    Muziku podržava

    Dobar dio problema leži i u izmiksanom vokalu, inače već uobičajenom problemu što se Juliana tiče. Ne razumijem je li on toliko strašljiv zbog toga kako mu glas zvuči, ali sa svakim novim izdanjem (uključjući i radove The Strokesa) vokal mu dobiva sve više efekata, pa ispada da pjeva neki robot, a ne netko tko se je prije 13 godina derao “Last Nite”.

    Vrhunac albuma bi trebala biti 11-minutna “Human Sadness“. Kažem trebala, jer bi to i bila da je kao i većina albuma fokusiranija, odnosno, skraćena barem za polovicu. Ima ona svojih momenata, vidi se da se Julian i lirički dosta potrudio, ali jednu te istu temu slušati toliko u nedogled je poprilično zamorno, iako ta tema/ideja uopće nije loša.

    Možda baš zato nakon nje idealno legne “Where No Eagles Fly“, brutalna rokačina koja u sebi sadrži nit vodilju s prošlog albuma dignutu na jedan viši nivo u kojoj su uključeni utjecaji Led Zeppelina i The Mars Volte. Takvih žešćih momenata ima još, ali oni su većinom pokvareni nekim čudnim ritmovima, poput sljedeće “Father Electricity” koja zvuči kao mash-up nekoliko pjesama, od Bollywooda do već spomenutog Omara.

    Julian je nedavno izjavio da je najbolji način za raskinuti prijateljstva naprosto otići s prijateljima na turneju, aludirajući da će neka nova turneja The Strokesa morati pričekati još neko vrijeme. Možda dobar dio razloga za ovakvu izjavu leži u tome što ih Julian maltretira s glazbom poput ove koja jednostavno nema niti početka niti kraja, a kako bi tek tad imala i svoju suštinu kojom bi uveselila slušatelja?!

    Koliko god je ovo u dobrom dijelu ‘tiranija’ za slušateljeve uši, toliko se vidi da Casablancas ipak jest vrstan glazbenik s nizom kreativnih ideja, ali ovdje očito nešto ne štima. Možda je greška u izboru producenta Shawna Everetta (Weezer, Lucius, Har Mar Superstar…) koji nije bio na visini zadatka spajajući Julianove ideje i realizicije. Ili je možda jednostavno Julian htio napraviti nešto teško slušljivo po uzoru na prošlogodišnji album MGMT-a koji u jednu ruku slično zvuči.

    Tyranny” nećemo dugo pamtiti zbog njegove prevelike kaotičnosti, ali to bi moglo pomoći The Strokesima da nađu snage i ponovno zajedno slože ideje u studiju, a možda ipak i krenu na neku veću turneju. “Tyranny” je potpuno različit od “Phrazes for the Young”, iako je autor isti, ali očito je i pet godina pametniji. Teže melodije, loš miks vokala, zbrkanost glazbenih podloga, predugačak materijal, manjak fokusiranosti, samo su neke od mana, pa je i logičan zaključak da ćemo vrlo brzo prijeći preko ovog izdanja, baš kao što smo zbog sličnih stvari jednako lako prešli i preko posljednjeg albuma The Strokesa.

    Muziku podržava