Tipično weezerovski

Weezer su simpatičan bend koji su s nama već dva desetljeća. Imali su svoje uspone i padove, a sad su se zaželjeli vratiti na početak, svojim korijenima.

Nakon nekoliko posljednjih albuma gdje su ispremiješali sve i svašta, ponajprije se maksimalno približili pop glazbi, došlo je vrijeme da ponovno malo zaokrenu ploču i pokušaju napraviti nešto žešći album kakve su radili na početku karijere. Naravno, i u takvim okvirima žešćih gitara, Weezer ispucava odlične power-pop melodije, pa smo dobili još jedan tipičan album Weezera – red bučnih melodija i zaraznih refrena.Po objavi posljednjeg albuma bilo je najava da ćemo novi album čekati svega godinu dana, da su Cuomo i društvo u naponu snage i voljni ispucavati albume na godišnjoj bazi. Ipak, došlo je do zastoja, posebno zbog traženja kreativnog procesa koji bi ih vratio u nešto ozbiljnije vode, pa je od “Hurleya” prošlo čak četiri godine.Ipak, vic u njihovoj glazbi nikad neće zamrijeti. Još od prvijenca gdje su nas osvojili šarmantnom “Buddy Holly”, pa nadalje, uvijek se osjećala doza humora i autoironije u njihovoj glazbi i tekstovima, pa tako uopće ne čudi isprika fanovima u najavnom singlu “Back to the Shack” gdje jednostavno pričaju da je najbolje da se vrate na početak kad je sve najbolje sjedalo na svoje mjesto.Baš takva autobiografska priča i jest često motiv u Cuomovim tekstovima, kao i ljubavne i međuljudske veze, a to se novim albumom nije promijenilo. Možda jest problem što je njegov vokal često preblag za ono što želi reći, ali tome služi power-pop melodija koja se spoji s njegovim zvonkim glasićem.

Na kraju sve ispadne kako treba, tako možemo zaključiti da naslov albuma nije promašen jer se kroz novi album Weezer vratio unatrag, a i dalje napravio mali korak prema naprijed. Teško je očekivati da će Weezer svojom glazbom puniti stadione, ali njegovo postojanje odlično je prezentirano kroz njihove albume i koncerte jer zabavljaju svoje fanove i publiku.

Cijeli niz pjesama je vrlo melodično, pijevno, zabavno, šarmantno… Mogli bismo nabrajati u nedogled slične sinonime, a najbolje pjesme su one kojima gitara malo žešće zagrebe kao što se to dogodi u uvodnoj “Ain’t Got Nobody” koja bi se lakoćom mogla ubaciti na njihov prvi album, a da nitko ne primijeti da je to zapravo nova skladba.

Bilo kako bilo, Weezer je bend koji je u 20-ak godina karijere izgradio svoje ime. Teško je očekivati nešto novo i revolucionarno od njih, kao i od mnogih bendova njihove generacije, pa je zanimljivo vidjeti da ipak uspijevaju reciklirati sami sebe u toj mjeri da i dalje mogu biti dobri i zanimljivi.

Njihove pjesme sve rijeđe padaju u kategoriju evergreena (poput npr. “Island in the Sun”), ali i dalje bude toplinu oko srca poput skladbi “Go Away” gdje su ugostili Bethany Cosentino iz Best Coasta ili se u njima vidi golemi iskorak od dosadašnjeg zvuka poput progresivne trilogije na samom kraju albuma.

Weezer ili volite ili ne, s naznakom da ne postoji baš neki razlog zbog čega ih ne bi trebali voljeti. Nisu (baš neki) glazbeni revolucionari, ali su vrlo dobri zabavljači. U glazbi se i na to gleda…