Tipični suvremeni pop album, i to je problem

Héloise Letissier, poznatija kao Christine and the Queens, francuska je glazbenica koja je tek ove godine zatresla scenu.

Album prvijenac izdala je 2014. u Francuskoj, no britansko izdanje je iz 2016. Naslov albuma je “Chaleur humaine“, a za američko tržište, jednostavno “Christine and the Queens”. Prijevod naslova bio bi ‘ljudska toplina’ i posvećen je Héloisinoj partnerici. Umjetničko ime inspirirano je queer scenom, agendom na kojoj ova glazbenica želi inzistirati.Album je za američko izdanje prepjevan na engleski, a dvije su pjesme zamijenjene trima novima.Christine and the Queens u svoju glazbu želi uključiti performativnost i multimedijalnosti pa tako osim albuma, radi i na videima, slikama i fotografijama. Njezini su nastupi izrazito sugestivni u kontekstu rodnog identiteta jer se redovno pojavljuje u muškim odijelima i kravatama. Izvođačica je koja se ne ograničava ulogama, nego uvijek iznova pokušava promijeniti perspektivu, naravno, pitanje je koliko joj to uspijeva. Drugim riječima, koliko tu ima glazbe i koliko je ona važna za Christine and the Queens, a koliko je stvar performativnosti i teatralnosti. Iako oba elementa mogu ići zajedno, problem je kada teatralnost prevlada, a glazba padne u drugi plan.

Što se tiče albuma “Chaleur humaine”, prvo treba reći da je to pop album, od prve do zadnje stvari. Poigrava se elektronikom toliko da bude i synthpop, ali teži ka komercijalnosti.

Héloise nema naročito dojmljiv vokal, ali se i ne trudi biti jaka u tom smislu. Pjesme su ispjevane sugestivno, zaigrano i koketno, bez velikog eksperimentiranja. Kada pjeva na francuskom (“Saint Claude”, “Paradis perdus”), zvuči mnogo autentičnije i iskrenije. Iako pristojno vlada engleskim jezikom, jednostavno zvuči kao toliko sličnih pop izvođačica da nema posebne note koja bi je izdvojila.

Duet s Parfume Geniusom, “Jonathan“, jednostavna je i efektna pop numera koja je potencijalno najveći hit albuma.

“Tilted“, koja je bila izdvojena kao singl i oko kojega je bilo najvećeg uzbuđenja, ipak je slabija od “Jonathan”. Preisproducirana je i zvuči kao nešto što je već toliko puta ispjevano, drugim riječima, tipična elektro-pop numera.

Još jedna stvar koja se izdvaja kao kvalitetnija je “Narcissus is Back“, u kojoj je pronađena ravnoteža između eklektičnosti i komercijalnosti.

Ostatak albuma prosječan je i ne posebno zanimljiv, jer je rađen prema principu suvremenog pop albuma bez posebne draži i zanimljivosti, koja bi ga izdvojila iz mase sličnosti i prepoznatljivosti.