Tihomir Pop Asanović: Definicija kako nekome objasniti riječ “timing”

2018. je godina u kojoj se obnovio interes za domaći soul i funk. To možemo zahvaliti agilnom djelovanju nekoliko izvođača (Mangroove, Chui, Edo Maajka, Detour kao najpoznatiji primjeri), a i na neki način Kendricku Lamaru. Na njegovom albumu “Damn” nalazi se komadić pjesme “Ostavi trag” koja se, doduše u drugoj verziji od one na albumu “Damn”, pojavila na albumu “Majko zemljo” Tihomira Asanovića, odmilja zvanog Pop. I što je još važnije, Kendrickov producent 9th Wonder se posebno zahvalio Asanoviću na bezvremenskoj glazbi i izrazio nadu da će se s njim fotografirati (?!).

To se zove “timing” – iskorištavanje trenutka da se u pravo vrijeme plasira pravi proizvod. No, to je tek marketinški potez, jer muzika je ovdje ipak teže kategorije. Iz ove perspektive gledano, pravo je čudo što album “Majko zemljo” već ranije nije bio u opticaju, nego se trebalo čekati gotovo pola vijeka na prvo pojavljivanje na CD-u, tim više što je u vrijeme inicijalnog objavljivanja bio vrlo blizu naziva “bestseller” (prema procjenama, već u sedamdesetima prodano je oko četvrt milijuna ploča). “Majko zemljo” je upakiran s albumom nasljednikom solo karijere Tihomira Asanovića naziva “Pop” koji je izdan 1976. I jedan i drugi album slijeću na pripremljen teren, no to ne bi puno značilo da nije riječ o odlično odsviranim i otpjevanim pjesmama, nadahnutim aranžmanima i kompozitorskom talentu.

A tko je Tihomir Pop Asanović? Rođen u Skopju 1948., što je bilo dovoljno da me navede na krivi trag, a to je da je Pop dio prezimena (što se u Makedoniji znade dogoditi). Mladi Tihomir je nadimak Pop dobio jer je vježbao orgulje u tamošnjoj katoličkoj crkvi, a na ova dva izdanja će se pokazati, dobro ih je uzvježbao. U prvoj polovici sedamdesetih, smatrali su ga za jednog od najboljih europskih orguljaša. Svirao je na raznim turnejama “sa svima”, no vjerojatno je najjači utisak na mladog Asanovića ostavio Boško Petrović – em veliki ljubitelj muzike koju svira, em neumorni radnik, em socijalni leptirić koji je umjetnike raznih senzibliteta uspio poput puzzli uklopiti u svoju smjelu zvučnu viziju. Josipa Lisac, Dado Topić, Janez Bončina, Zdenka Kovačiček, Nada Žgur i drugi redom su postigli suvislost u interpretaciji ovih djela. Asanović je kao mladi lav svirao s grupom Time na njihova prva dva albuma, oba antologijske kvalitete, da bi 1974. izdao kolekciju pjesama nazvanu “Majko zemljo” na kojoj će pokazati vrsno snalaženje u jazzu, bluesu, soulu i funku.

Basovi, klavijature i udaraljke poput diližanse u nekom vesternu gaze preko predrasuda na temu “zna li ovaj bijeli momak svirati funk?”, odnosno, kao da je onaj refren “play that funky music, white boy” napisan baš za Popa. Album “Majko zemljo” je za hrvatski soul i funk upravo to – majka zemlja, jedan od kamena temeljaca čija muzička rješenja ne zastarijevaju. Odsvirate li neki od albuma grupe Funkadelic prije ili poslije “Majko zemljo”, iznenađenje je neminovno – ovi su albumi usporedivi.

Godinu dana poslije “Majke zemlje” Pop će pokrenuti projekt Jugoslovenska pop selekcija i pod tim imenom izdati jedan album, a 1976. će izdati svoj drugi (uvjetno rečeno) solo-album “Pop”. I na “Popu” će biti cijela armija prvoklasnih igrača, no nekako izostaje fokusiranost i energija koja je krasila “Majko zemljo”. Kao da je Asanović podsvjesno ubacio u nižu brzinu, pomalo vozeći na autopilotu i dajući svojim gostima i prijateljima više prostora da se razmašu.

Asanović će se nakon izdanja albuma “Pop” skrasiti u grupi September, s kojom će snimiti par zapaženih albuma, a onda učiniti ono čega se svaki istinski talentirani muzičar treba kloniti – postati gažer. Svirat će na turnejama, iako je i to legitiman životni izbor, teško se mogu oteti dojmu da je Asanović pogriješio u izboru. Po glavi mi se mota misao što su sve mogli činiti skupa Asanović i Oliver Mandić u sredini osamdesetih, ili još bolje – Asanović i Dino Dvornik, ili pak Asanović s grupom Chui (to još stigne), još da ne govorim o Josipi Lisac ili Zdenki Kovačiček koje su uvijek bile spremne baciti jak vokal na žestok ritam i ekspresivnu instrumentalnu pratnju – sve što je Asanović osjećao kao svoje.

Kako će vrijeme prolaziti, Asanović će sve manje imati želju probijati neke nove muzičke sfere, a sve će se više posvećivati biznisu – trgovini instrumentima. iz ove perspektive možemo reći – hvala mu što je dao toliko, i odmah ga bezobrazno pitati: “Zašto niste više stvarali svoju muziku?”. Mnogi drugi, manje talentirani muzičari su se, umjesto muzikom mogli baviti trgovinom instrumenata. Srećom, već 2012. Asanović se muzički reaktivirao, vjerujem da Pop nije još dovršio svoju životnu funk-propovijed.