Thom Yorke: “Suspiria” i estetitka nelagode

    576

    Thom Yorke

    Suspiria (Music for the Luca Guadagnino Film)

    Kompilacija Soundtrack

    Datum izdanja: 26.10.2018.

    Izdavač: XL Records

    Žanr: Art-Rock, Avant-garde, Elektronika, Instrumental

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. A Storm That Took Everything
    2. The Hooks
    3. Suspirium
    4. Belongings Thrown in a River
    5. Has Ended
    6. Klemperer Walks
    7. Open Again
    8. Sabbath Incantation
    9. The Inevitable Pull
    10. Olga’s Destruction (Volk Tape)
    11. The Conjuring of Anke
    12. A Light Green
    13. Unmade
    14. The Jumps

     

    1. Volk
    2. The Universe Is Indiferrent
    3. The Balance of Things
    4. A Soft Hand Across Your Face
    5. Suspirium Finale
    6. A Choir of One
    7. Synthesizer Speaks
    8. The Room of Compartments
    9. An Audition
    10. Voiceless Terror
    11. The Epilogue

    Ako ste pogledali Argentov kultni film “Supiria“, uvršten na liste najstrašnijih filmova svih vremena, čiju je sablasnu narav sada već davne 1977. uglazbio talijanski progresivni rock bend Goblin, možete li stisnuti fast forward i preskočiti sljedećih četiri desetljeća, vrijeme koje je bilo potrebno da  Luca Guadagnino preuzme Argentovu palicu i napravi remake? A možete li zamisliti Thoma Yorkea koji je zvukom, obilježenim jednom specifičnom senzibilnošću te melankolijom koja vam se uvlači pod kožu, kako preuzima isti zadatak kojeg su jednom tako ikonski savladali Goblin? Iskreno, svatko tko bi slijedio kao novi izbor – imao je ljestvicu visoko postavljenu.

    Zašto Thom Yorke? Rekla bih da je on simultano očit i neočekivan izbor. Zamislimo ga na trenutak u originalu iz 77. godine: vjerujem da bi tada promijenio kompletno ozračje filma i odveo ga u sasvim drugom smjeru. Možda to više i ne bi bio film kakvog danas prepoznajemo kao klasik talijanske kinematografije? Znači li to da je Thom Yorke neobičan izbor za remake “Suspirie”?

    Muziku podržava

    Ne, jer trebamo imati na umu: ipak je riječ o novom filmu, u novom razdoblju, s novim redateljem. Priča o mladoj djevojci koja pohađa školu za balet koja odjednom postaje poprištem sablasnih događaja ostaje ista, no živimo u vremenu kada se rade horori drugačiji nego što su bili u prošlom stoljeću, što nam daje prostora za kreiranje novog suspense ozračja koje će utjeloviti nova glazba; za ovaj zadatak konkretno, Thom Yorke se dokazao kao sjajan izbor. Glazba Radioheada je zapravo oduvijek sadržavala suptilnu notu sablasnog u sebi, od svojih početaka pa do današnjeg dana; prisjetimo se samo kako stvar „Daydreaming“ s posljednjeg albuma završava – Yorke manipulira svoj vokal izgovarajući unatrag nešto što u točnom redoslijedu zvuči kao “half of my life”(aludirajući time na 23 godine provedene sa sada bivšom suprugom Rachel) – osobno sam uvijek nalazila nešto nelagodno u tome te bih gotovo to izvrtanje riječi mogla zamisliti kao intro u neki napeti horor ili melodramu.

    Sam soundtrack sastoji se od čak 25 pjesama, dakle osamdesetak minuta materijala u kojem se pjesme odlikuju zaista jakom kohezijom i koherencijom; estetiku nelagode Yorke je koristio kao polazišnu točku u skladanju soundtracka i time pogodio samu esenciju filma. “Voiceless Terror“, sintagma koja sama po sebi stravično odzvanja još nekoliko trenutaka nakon što je samo izgovorite naglas, naziv je pjesme s albuma u kojoj je Yorke odlično obuhvatio baš taj uneasy ton. Osim te, istakla bih i “A Choir Of One“. Naime, dok je slušate, osjećate beznađe kako vam se prikrada da bi vas odjednom preplavilo, a kad vas preplavi – kao da tonete u ponor. Pomalo me podsjetila na onaj trenutak u filmu “Get Out“, kada je glavni lik podvrgnut hipnoterapiji nakon čega počinje tonuti u prazninu do mjesta kojeg zovu “the sunken place”. Sama činjenica da preslušavanje Yorkeove glazbe namijenjene za jedan film potiče asocijacije na druge filmove svjedoči o njegovoj crti za skladanje soundtracka.

    Potrebno je naglasiti kako album sadrži nekoliko pjesama koje bez problema mogu funkcionirati kao autorske pjesme i izvan konteksta samog filma: “Suspirum“, “Has Ended“, “Open Again“ i “Unmade“. “Suspiriumje klavirska balada za koju bih rekla da je možda najbolja pjesma Yorkeove solo karijere. “Unmade“ neodoljivo podsjeća na nekakvu jezivu, ali prelijepu uspavanku, “Has Ended“ nas odvodi u neki drugi postapokaliptični svijet u kojem se ruši sve što smo dotad poznavali kako bi se sagradilo nešto novo, dok se “Open Again“ nadovezuje dajući priliku tom novom svijetu da nas začara.

    Mnogo kritičara shvaća Yorkea i njegovo stvaralaštvo unutar i izvan Radioheada kao jedan zaseban žanr. Hrabra je to tvrdnja i veliki kompliment Yorkeovom dugogodišnjem radu, no teško je reći ima li čvrste temelje; možda ćemo bolje znati dvadeset, trideset godina od danas. Svakako bih rekla da će “Suspiria“ soundtrack nastaviti potpirivati takve riječi.

    0 Shares
    Muziku podržava