The Voidz: Nefokusiranost i dalje u prvom planu

Julian paralelno s karijerom The Strokesa fura i vlastitu karijeru. Prvo je izdao odličan solo album “Phrazes for the Young”, a posljednji album je izdao kao Julian Casablancas + The Voidz prije par godina, kad je s tom formacijom i nastupio u Zagrebu. Sad je iz naslova benda izbacio svoje ime, ali problemi su ostali.

The Voidz su bend koji pokušava sve implementirati u svoj zvuk, pa što bude bude. Tu se izgubi sva fokusiranost koju poneke pjesme zajedno mogu imati i dobivamo veliki đumbus kojem je teško pronaći ono što tražimo, a nije da nema takvih dobrih stvari.

“Virtue” je spojio previše toga. Tu ima naslijeđa The Strokesa, Daft Punka, krautrocka, synthpopa, elektropopa, melodija s ranih igrica na Nintendu, psihodelije, new wavea, progresive, popa, folka… Generalno, album je rađen po proceduri – ‘Gle, ovo mi je fora, ‘ajmo to nasnimit’. Zato i jest rezultat ponovno razočaravajući, iako i ovdje u ovoj džungli raznih zvukova ima dobrog materijala, a tako je bilo i s prvim albumom “Tyranny”.

Uvodna “Leave It In My Dreams” zvuči kao napušeni The Strokesi kojima nedostaje energije za nešto žešće rifove. Slijedi je “QYURRYUS” koja u osnovi ima odličnu ideju. U njoj su ispremiješali elektroniku s Bliskim istokom u jednoj vrlo eksperimentalnoj skladbi koja poseže i za krautrockom, ali krajnji rezultat ipak nije spektakularan, prvenstveno zbog sintetičkih dionica Juliana u kojima sam sa sobom pjeva (Jacques sindrom), iako ova pjesma spada među bolje pjesme albuma.

Potom slijedi cijela plejada pjesama o kojima ne znam što da kažem. Mnogo tog je isprepleteno u njima, ali jednostavno pjesme zvuče kao razbacani veš po sobi kojeg nitko ne želi pokupiti na pranje. U tim pjesmama ima povremeno dijelova koji su zanimljivi kao moguće ideje za daljnji razvoj pjesama, ali ovdje je prvenstveno zadatak uništavanje takvih dijelova zbog tog da sve zvuči što eksperimentalnije. Kad ego ubije svrhu, tad je jasno da je mnogo tog napucano bezrazložno.

Ipak, kao što sam i ranije rekao, postoje dijelovi koji poprilično imaju smisla i dolaze u parovima, što je u neku ruku dobro. Sav eksperimentalizam je odlično posložen u “All Wordz Are Made Up” pa uvrnuti ritam ima odličan refren koji nosi pjesmu, dok do nje je i folkični komad “Think Before You Drink” u kojoj imaju retro produkciju kao rani Devendra Banhart.

Drugi dobar par (slušljivih) pjesama nalazi se pred kraj albuma. “Lazy Boy” je komad psihodeličnog popa uvrnutih glazbenih rješenja i upravo je ona jedan od pokazatelja (uz “Think Before You Drink”) benda koji ne zna što želi. Kad ogole svoje isforsirane glazbene podloge djeluju najiskrenije i moćno, dok se u prenatrpanim pjesmama izgubi sav čar onog što The Voidz žele poručiti. Do nje se nalazi “We’re Where We Were” koja spada u najbolje brijačine na albumu i gotovo sam siguran da će to biti koncertni zgoditak.

I sad, kad sve to zbrojimo i oduzmemo, jasno je da ovdje ima previše praznog prostora prenatrpanog svim mogućim elementima koji zajedno ne čine suvislu cjelinu. Julian je oduvijek znao napraviti egzekuciju, imamo dokaza za to (rani The Strokesi i solo album), ali njegovo poigravanje s modernim zvucima vrlo često zaglibi u isforsiranim formama koje najčešće nemaju nekog smisla. Mislim da ga je najbolje išamarati da se fokusira za buduće radove, a The Voidze ponovno preskočiti jer četiri pjesme od njih 15 je stvarno premalo da se album ide iznova slušati.