The Twilight Sad: Prodorno i dojmljivo od početka do kraja

    304

    The Twilight Sad

    It Won/t Be Like This All the Time

    Datum izdanja: 18.01.2019.

    Izdavač: Rock Action

    Žanr: Indie Rock, Post-Punk

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. [10 Good Reasons for Modern Drugs]
    2. Shooting Dennis Hopper Shooting
    3. The Arbor
    4. VTr
    5. Sunday Day13
    6. I/m Not Here [missing face]
    7. Auge/Maschine
    8. Keep It All to Myself
    9. Girl Chewing Gum
    10. Let/s Get Lost
    11. Videograms

    Peti album benda The Twilight Sad nakon pet godina i sjajnog “Nobody Wants to Be Here And Nobody Wants to Leave” (naziv albuma citat je iz romana “Cesta” Cormaca McCarthyja, op. a.) nakon kojeg ih je zamijetio Robert Smith i pozvao na američku i europsku turneju 2016., nosi naziv “It Won/t Be Like This All the Time”. To je njihov prvi na novoj etiketi Rock Action (Mogwai), dok  su prethodni albumi bili na Fat Cat Records. Bend je bio na rubu toga da prestanu snimati albume, napustio ih je bubnjar i jedan od suosnivača Mike Divine. To se ipak nije dogodilo, dobili su novog bubnjara Sebastiena Schultza i nastavili dalje.

    Prvi singl s aktualnog albuma ponuđen na skidanje bio je “I/m Not Here [missing face]” koji je trebao biti indikator drukčijeg zvuka što ga novi album nosi. Ova je numera nastala iz istih oblika akorda kao “Ogives” Erika Satiea. Treći single “VTr” zvučao je kao pravi pokazatelj bogatoga i bučnijeg zvuka. Snažne i izražene gitare, kao i bubnjevi, uz vokal Jamesa Grahama i njegov poznati škotski naglasak  čine “VTr” najvećim hitom albuma. Stihovi “There’s no Love too Small prema Grahamovim riječima najviše pokazuju nadu od svih koje je dosad napisao, a naziv pjesme nastao je nakon što je Graham vidio natpis VTR na ulazu u bolnicu u kojoj je njegova žena bila na porođaju. Cijeli album jednostavniji je što se tiče tekstova koji su puno izravniji i lišeni su metaforike što je krasila tekstove prethodnih izdanja. Na ovom albumu naglasak je na zvuku koji je prodoran, bogat i slojevit, negdje na tragu post-punka s elementima noisea, ali i klasičnog indie rocka s jakim i izraženim bassom Johnnyja Dochertyja i gitarom Andyja MacFarlanea.

    Muziku podržava

    Graham je imao dosta napisanih pjesama, no bend se nije htio žuriti pa su dosta prepravljali i ispravljali već napisane pjesme u čemu im je pomogla metoda Oblique Strategy Card koju je načinio Brian Eno, a koja bi trebala pomoći pri kreativnom procesu i pri stvaranju glazbe. The Twilight Sad htjeli su napraviti album koji će biti namijenjen prvenstveno sviranju uživo i koji će biti dovoljno zanimljiv i prodoran. To su i postigli jer je zvuk albuma dojmljiv i lako se zakačiti na svaku pjesmu. Prve dvije numere su kao priprema za zvučnu oluju koja će uslijediti s “VTr” koja je nastala uzimanjem dijelova pjesme “The Big Ship” Briana Ena. “[10 Reasons for Modern Drugs]” na tragu je ranoga Interpola i zvuka s početka 2000-ih.

    “Shooting Dennis Hopper Shooting” jedna je od žešćih na albumu, no u umjerenosti je drže klavijature. “Auge/Maschine” klasična je post-punk numera, “Keep It All To Myself” ležerna je i opuštenijega zvuka, “Let/s Get Lost” sa synthevima i klavijaturama djeluje sanjivo u početku, no refren je opet intenzivan sa specifičnim vokalom Jamesa Grahama. Završna “Videograms” bila je prvi pravi singl s albuma i na njemu kao da su odali počast bendu The Cure, kao i Frightened Rabbit s njihovih ranijih izdanja. “It Won/t Be Like This All the Time” zaokružen je album na kojem su sve pjesme podjednako jake, iako je neminovno da se neke numere pretvore u hitove, a ovdje za to najviše šanse imaju “Videograms” i “VTr”. The Twilight Sad zadržali su svoj distinktivan zvuk kojemu su dodali brzinu više i potreban intenzitet koji čini album stvorenim za opetovano preslušavanje. Iako nikada nisu bili u samoj žiži indie rocka, ovaj album mogao bi ispraviti tu nepravdu.

    Muziku podržava