The Roots zagrabili u područje neke ‘više’ umjetnosti

Ako je Eminem spasitelj pop glazbe – kako je jednom prilikom napisao Nomadov novinar Ozren Milat, tadu grupu The Roots bez imalo dvojbi i puno razmišljanja možemo nazvati spasiteljima rap glazbe.

Rap kao skučenije područje od sveprožimajućeg termina ‘pop’, egzistira u puno užim medijskim međama i odgovara sudu koji uopće ne mari što se događa izvan kvarta, a kamoli što o njemu misle ljudi koji ga ne slušaju. Tu vrtnju ukrug između ‘dobrih rima’ i ‘dobrih beatova’ odlučio je zaustaviti philadelphijski kolektiv The Roots.

Oni u tome uspijevaju već punih 17 godina, no uz malu ali primjetnu dozu rezerviranosti. Samim time što su izvrsni muzičari – svirači, već su promijenili odnos prema ostatku, ne-reperskog auditorija. Je li to bilo dovoljno? Uglavnom da, čemu svjedoči legendarna suradnja s Erykah Badu, gostovanja na Montreux Jazz festivalima, trip-hop, dub, soul, jazz, rock i funk uklizi s kojima su k’o od šale širili horizonte hip-hopa – ali samo kada, i u mjeri u kojoj to nije utjecalo na njihov status u ksenofobičnoj hip-hop zajednici.

I tako je došao trenutak u karijeri kada je inspiracija grupe dosegla toliki nivo da se gral njihovog hip-hop idealizma prelio. Bez da su si oni to osvijestili, postao im je bolno pretijesan. Pjesme kojima raspolažu The Roots na svom devetom studijskom albumu su u rangu najboljih pjesmarica ikad! Onih Neila Younga, Briana Wilsona ili Lennona-McCartneya.

Od uvodne trilogije “Peace of Light“, “Walk Alone” i “Dear God 2.0” koja odiše produhovljenom introspekcijom David Crosbyeve “If I Could Only Remember My Name” ploče, pa do “The Day” koje se ne bi odrekle ni Joni Mitchell ili Carol King.

Vjerojatno primjećujete da se u nizu ne spominje niti jedan izvođač hip-hop provenijencije, pa čak niti jedan glazbeni značajnik afroameričke kulture. Tomu je tako jer “How I Got Over” album potencijalno nadilazi hip-hop šprancu u njezinom totalu.

Ipak, The Roots nisu odlučili napustiti svoj stilski habitus i tijekom cijelog albuma sviraju jedne te iste, iako genijalne break-beat paterne, masni bas i pokoji scratch. Šteta, iz razloga što im pjesme zahtijevaju puno više – i mogu puno više. The Roots su samo trebali žrtvovati trunčicu svojeg ‘crnog ponosa’ u korist glazbene umjetnosti i hrabro iskoračiti u nepreglednu paletu aranžerskih boja. Ogoliti pokoji ‘beat’, razvuči neki instrumental, izbaciti poneku rimu.

Ta očekivanja i nisu toliko nerealna kada znamo da su The Roots dosada prekršili već brojna nepisana pravila hip-hop matrice, već odavno zamijenivši sampler za bubanj i ‘gangsta’ temat za doktorat iz sociologije. Kada bolje razmislim, sve ovo što sam napisao je traženje kruha preko pogače, i “How I Got Over” je naposlijetku možda najbolja ploča grupe ikad. Jedan vrijedan, trijezan i rijedak pokušaj da hip-hop i rap glazba transcendiraju svoju skučenu stvarnost u područje neke ‘više’ umjetnosti.