The Roots zagrabili u područje neke ‘više’ umjetnosti

    2799

    The Roots

    How I Got Over

    Datum izdanja: 25.06.2010.

    Izdavač: Def Jam / Universal

    Žanr: Funk, Hip-hop, Soul

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. A Peace of Light (feat. Amber Coffman, Angel Deradoorian, Haley Dekle)
    2. Walk Alone (feat. Truck North, P.O.R.N., Dice Raw)
    3. Dear God 2.0 (feat. Monsters of Folk)
    4. Radio Daze (feat. Blu, P.O.R.N., Dice Raw)
    5. Now or Never (feat. Phonte, Dice Raw)
    6. How I Got Over (feat. Dice Raw)
    7. DillaTUDE: The Flight of Titus
    8. The Day (feat. Blu, Phonte, Patty Crash)
    9. Right On (feat. Joanna Newsom, STS)
    10. Doin’ It Again
    11. The Fire (feat. John Legend)
    12. Tunnel Vision
    13. Web 20/20 (feat. Peedi Peedi, Truck North)
    14. Hustla (feat. STS)

    Ako je Eminem spasitelj pop glazbe – kako je jednom prilikom napisao Nomadov novinar Ozren Milat, tadu grupu The Roots bez imalo dvojbi i puno razmišljanja možemo nazvati spasiteljima rap glazbe.

    Rap kao skučenije područje od sveprožimajućeg termina ‘pop’, egzistira u puno užim medijskim međama i odgovara sudu koji uopće ne mari što se događa izvan kvarta, a kamoli što o njemu misle ljudi koji ga ne slušaju. Tu vrtnju ukrug između ‘dobrih rima’ i ‘dobrih beatova’ odlučio je zaustaviti philadelphijski kolektiv The Roots.

    Oni u tome uspijevaju već punih 17 godina, no uz malu ali primjetnu dozu rezerviranosti. Samim time što su izvrsni muzičari – svirači, već su promijenili odnos prema ostatku, ne-reperskog auditorija. Je li to bilo dovoljno? Uglavnom da, čemu svjedoči legendarna suradnja s Erykah Badu, gostovanja na Montreux Jazz festivalima, trip-hop, dub, soul, jazz, rock i funk uklizi s kojima su k’o od šale širili horizonte hip-hopa – ali samo kada, i u mjeri u kojoj to nije utjecalo na njihov status u ksenofobičnoj hip-hop zajednici.

    I tako je došao trenutak u karijeri kada je inspiracija grupe dosegla toliki nivo da se gral njihovog hip-hop idealizma prelio. Bez da su si oni to osvijestili, postao im je bolno pretijesan. Pjesme kojima raspolažu The Roots na svom devetom studijskom albumu su u rangu najboljih pjesmarica ikad! Onih Neila Younga, Briana Wilsona ili Lennona-McCartneya.

    Muziku podržava

    Od uvodne trilogije “Peace of Light“, “Walk Alone” i “Dear God 2.0” koja odiše produhovljenom introspekcijom David Crosbyeve “If I Could Only Remember My Name” ploče, pa do “The Day” koje se ne bi odrekle ni Joni Mitchell ili Carol King.

    Vjerojatno primjećujete da se u nizu ne spominje niti jedan izvođač hip-hop provenijencije, pa čak niti jedan glazbeni značajnik afroameričke kulture. Tomu je tako jer “How I Got Over” album potencijalno nadilazi hip-hop šprancu u njezinom totalu.

    Ipak, The Roots nisu odlučili napustiti svoj stilski habitus i tijekom cijelog albuma sviraju jedne te iste, iako genijalne break-beat paterne, masni bas i pokoji scratch. Šteta, iz razloga što im pjesme zahtijevaju puno više – i mogu puno više. The Roots su samo trebali žrtvovati trunčicu svojeg ‘crnog ponosa’ u korist glazbene umjetnosti i hrabro iskoračiti u nepreglednu paletu aranžerskih boja. Ogoliti pokoji ‘beat’, razvuči neki instrumental, izbaciti poneku rimu.

    Ta očekivanja i nisu toliko nerealna kada znamo da su The Roots dosada prekršili već brojna nepisana pravila hip-hop matrice, već odavno zamijenivši sampler za bubanj i ‘gangsta’ temat za doktorat iz sociologije. Kada bolje razmislim, sve ovo što sam napisao je traženje kruha preko pogače, i “How I Got Over” je naposlijetku možda najbolja ploča grupe ikad. Jedan vrijedan, trijezan i rijedak pokušaj da hip-hop i rap glazba transcendiraju svoju skučenu stvarnost u područje neke ‘više’ umjetnosti.

    Muziku podržava