The Pack A.D.: Maya i Becky idu malo odmarati

Kad vidiš naslov albuma “It Was Fun While It Lasted”, jasno ti je da nešto ne štima, jer otkriva previše toga. Da, “It Was Fun While It Lasted” je posljednji album ženskog garažnog dua The Pack A.D., barem za neko vrijeme. Djevojke nisu još odlučile finalno oprostiti se od benda, ali kako stvari stoje, uzet će dužu pauzu, pa će vrijeme pokazati koliko im nedostaje međusobna kemija.

Bend je nastao u Vancouveru 2006., a od tada su izdale cijeli niz albuma. Baza njihovog zvuka je oduvijek bio garažni rock da bi tom zvuku potom nadodavale ‘razne začine’, počevši od pop melodija, blues atmosfera, punk ritma, psihodelije… Jednom riječju, odlično su se uklapale u formulu ‘malih the bendova’ koji su stasali na indie sceni početkom novog milenija.

Kad tako pompozno najaviš zadnji album, očekuješ da se izvođač potrudio dati najbolje od sebe, tako da finale bude eksplozivno. I mogu se složiti, “It Was Fun While It Lasted” spada u sam vrh The Pack A.D. pjesmarice. Uspjele su spojiti dosadašnje iskustvo, te isporučile niz zabavnih pjesama.

Možda pjesmama nedostaje prljavosti garažnog zvuka kakvog su ranije isporučivale, ali time album nije izgubio na svojoj vrijednosti. Pjesme su nekako pristupačnije, radiofonične, ali ipak pri tome nisu izgubile kredibilitet kojeg su gradile gotovo petnaestak godina. Bubanj i gitara su i dalje glavni oslonac, pa što ispadne, ispadne, a moram priznati da je ovdje mnogo toga ispalo poprilično dobro.

Na početak su stavile najbolju stvar s albuma koja podjednako ima vrlo simboličan naziv “Give Up”. Upravo kroz nju fino progovaraju o tome što im prolazi kroz glavu, kako u njihovoj borbi samih sa sobom, tako i u odnosu naspram planeta Zemlje u kojoj sve jasnije svi gubimo. Pjesma je fino tonirana, a sve se lijepo digne u refrenskom dijelu, pa bolje pjesme nema za najavni singl albuma.

Do nje stoji glasna “Reprogram” za koju bi Haimice voljele da mogu nešto takvog napraviti, “It’s Okay” je ispolirana garažna pjesma kakve su nam The Black Keys ponudili na albumu “El Camino”, dok je “Gas Station Food” instrumentalna garažna surf minijatura koja fino ukazuje na to da i dalje mogu biti poprilično bučne i efektne.

Ostatak albuma je podjednako moćan. “Kids” je još jedna radiofonična brijačina, “Wings” laganija blues skladba, “Soul Warden” britka poput Black Rebel Motorcycle Cluba, “Change Kills” vuče na trikove koje su The Smashing Pumpkins koristili, “No Good” podsjeća na Weezer iz nekih boljih i sretnijih dana, “Shake” je skriveni dragulj pred kraj albuma, “Check Engine Light” je još jedna instrumentalna minijatura, dok finale pripada predivnoj akustičnoj “The Gap”.

Iako sam ih pokušao uhvatiti live nekoliko puta, sve se nekako urotilo protiv našeg prvog spoja, jer su prošle godine bile u Murskoj Soboti za vrijeme trajanja MENT festivala u Ljubljani, pa nisam mogao ići, dok su početkom ovog svibnja trebale biti najavljene za Zagrebački KSET, ali zbog opće poznate situacije s virusom, ta najava nije ugledala dana. Ako sam dobru informaciju ulovio, cijela turneja bi se ipak trebala održati u neka bolja vremena.

Sad, hoće li to na kraju biti posljednji album ili ne, sada je manje važno. Drago mi je da nakon toliko vremena The Pack A.D. i dalje zvuče zanimljivo i moćno, da ih nije pojeo zub vremena. Možda u nešto prljavijoj produkciji bi određene pjesme došle još više do izražaja, ali ipak živimo u 2020. kad publika ima neke druge zahtjeve, tako da je “It Was Fun While It Lasted” solidno finale za bend (za sad).