The New Pornographers: Zlatni standard kanadskog power-popa

Teško je povjerovati da The New Pornographers ulaze u dvadesetu godinu svojeg postojanja. Čini se kao da je bilo jučer dok sam u studentskim danima gledala Rory i njenu best frendicu-glazbenog frika Lane Kim kako o njima debatiraju kao o najkul bendu na svijetu u Gilmoreicama, u kojima je i upotrijebljeno nekoliko njihovih pjesama u vrijeme dok su 2005. doživljavali vrhunac, bar što se tiče kritičara, koji su te godine njihov „Twin Cinema“ redovito uvrštavali visoko na godišnjim top-listama. Njihov najveći komercijalni uspjeh dogodio se mnogo kasnije, sa „Brill Bruisers“ kojim su se 2014. popeli na 13. mjesto američke ljestvice albuma. Kao što je karakteristično za kanadsku indie scenu, svaki član ovog kolektiva bavi se side-projektima, bilo u obliku solo karijere ili nekog drugog benda, no uspjeli su se redovito sastajati svih ovih godina, da bi dogurali i do ovogodišnjeg, osmog albuma „In The Morse Code Of Brake Lights“.

Za ovaj album većim dijelom na klupu sjeda važan član Dan Bejar, zbog obveza u privatnom životu i ostalih projekata, ostavljajući A.C. Newmana kao jedinog songwritera i producenta u bendu. Činjenica da se to ne osjeti mnogo na albumu govori u prilog tome da su The New Pornographers ipak oduvijek bili prvenstveno njegov bend, te da je on taj koji čini srce i dušu benda, naravno, uz poznato vokalno uparivanje s Neko Case, koja unatoč vrlo uspješnoj solo karijeri nikada nije „izdala“ The New Pornographerse.

Album otvaraju udarnom „You’ll Need A Backseat Driver“, koja će uspostaviti ton za većinu ostatka albuma – njihove pjesme i dalje su tjerane inspiriranim i intenzivnim bubnjevima, plešućim bas linijama, međuigri gitara, klavira i sintesajzera koji se bore za premoć te Case i Newmanom s gorko-slatkim prijemčivim vokalnim melodijama. Od ove godine kao stalna članica benda vraća se i Simi Stone na violini, kojom pomaže tkati gustu tapiseriju zvukova i koja je također jedan od trademarkova benda. „If you’re gonna travel and never arrive there/You’ll need a backseat driver“, kažu u uvodu Case i Newman, završavajući jedan drugome rečenice i misli i povremeno se ujedinjujući u dobro poznatoj efektnoj vokalnoj harmoniji, koja izvlači najbolje od kontrasta boy-girl vokala kojeg The New Pornographers u potpunosti iskorištavaju. I na ostatku albuma bavit će se putovanjima, često spominjući automobile i vlakove, bilo u doslovnom, bilo u prenesenom smislu, gledajući na život kao konstantno putovanje u kojem je sam proces važniji od konačnog cilja, kojeg ionako nema ili ga je teško detektirati. Unatoč toj labavoj poveznici, Newmanovi tekstovi ostaju enigmatični i kriptični, iako su uvijek inteligentni, duhoviti i prepuni igara riječima teško ih je rastaviti na sastavne dijelove, a još teže biti u potpunosti siguran o čemu govore.

Nastavljaju gdje su stali sa „Falling Down The Stairs Of Your Smile“, nekom vrstom uvrnute, ekscentrične ljubavne pjesme u njihovom stilu, koja je zbog svoje izrazito zarazne melodije izabrana i za prvi singl koji predstavlja album. Na „Colossus Of Rhodes“, „Need Some Giants“ i „One Kind Of Solomon“ tempo ne popušta, i dalje su to vrlo energične, manje-više vedre i izrazito melodične pjesme kojima težinu daje i ne toliko svijetao pogled na svijet, otkrivajući mala nezadovoljstva, nesigurnosti i anksioznosti današnjice sakrivene u Newmanovim zagonetkama, posebno u „Need Some Giants“ u kojoj svakodnevicu uspoređuju s napetim filmskim žanrovima, nazivajući je „ a true-tried romantic thriller“.

Na ostatku albuma malo usporavaju i uzimaju daha i prostora, spuštajući se na teren mid-tempo balada, najefektnije u „Higher Beams“ koja možda najbolje sumira gorčinu koja teče venama ovog albuma ispod slatke površine: „ Deep in the culture of fear/We all hate living here/But you know when you can’t afford to leave?“. Među njima nalaze se i moji osobni favoriti s albuma, violinom pogonjena i ekspresivna „Dreamlike And On The Rush“, koju su Case i Newman otpjevali gotovo savršeno, te izrazito zabavna, slavljenička „Opening Ceremony“ u kojoj Newman briljira sa svojim dvosmislenim doskočicama.

Iako „In The Morse Code Of Brake Lights“ ne predstavlja nekakav poseban odmak u zvuku za The New Pornographers, svih njegovih 11 pjesama oduševljava elegancijom i lakoćom kreacije, te kvaliteta ni u jednom trenutku na albumu ne opada, pretvarajući ga u pravu energetsku bombu na kakve smo već navikli od njih. Također, iako se kroz njega bore s brojnim nedaćama, Case i Newman na kraju priče izlaze kao pobjednici, pa se ovaj album na kraju može svrstati u jedan od onih feel good albuma koji vam podižu raspoloženje. Možda i najvažnije od svega, uz njega ćete se dobro zabaviti, a zabava je oduvijek bila jedan od ključnih elemenata njihove glazbe. Da, možda je to za The New Pornographers još samo jedan dan u uredu, ali i dalje ostaje zlatni standard kanadskog power-popa.