The Margins: Pravilna izmjena boljih i slabijih pjesama

Najsjeverniji dijelovi Hrvatske i najistočniji dijelovi Slovenije geografski su jedan pored drugog, pa uopće ne čude brojne bendovske kombinacije koje su imale članove iz Prekmurja i Međimurja. The Margins su jedan takav bend.

Slovensko-hrvatska kombinacija kao da je kompromisno uzela engleski jezik za službeno obraćanje puku, a prema viđenom su dobro odabrali. Za rock zvuk kojeg proizvode, engleski idealno odgovara, pa bi ih, ne znajući njihovo porijeklo, lako mogli pozicionirati na englesku scenu koja obiluje ovakvim bendovima.

Već uvodnom “Condinental”, The Margins žele pokazati da su moderan bend koji može spojiti zarazne gitare s plesnim ritmovima i to im donekle uspijeva. Ipak, cijelu sliku kvari predvidljivi i nimalo upečatljivi refren, pa možemo reći da se ‘prvi mačići u Muru bacaju’.

S druge strane, već sljedeća “That’s Gonna Happen” odlazi u skroz drugom smjeru. Slušajući ju, prvi su mi na pamet pali Erotic Biljan & His Heretics što znači da je to vrlo prljava rock’n’roll stvar. Vjerujem da ova pjesma uživo najbolje zvuči.

“Loudspeaker” djeluje kao da je napravljena na nekom autopilotu. Iako je gitarski rif vrlo zanimljiv, cijela pjesma je toliko dosadna da ju je lakše preskočiti nego ponovno slušati. “Let’s Go” je nešto bolja, ali i tu imamo manjkavosti sa svojevrsnom dinamikom pjesme. Nekako sam dojma da su sa samo malo jačim prijelazima, odnosno jačim i izraženijim refrenima, obje pjesme mogle biti mnogo efektnije. Uživo bi to trebalo zvučati bolje, nadam se da je to stvarno tako.

“Find Your Way” je nešto što su mogli napraviti The Verve u svojim najboljim danima, jedna pjesma ‘veća od života’ pomiješana s jakom dozom psihodelije. U “New Wave” kao da opet nešto nedostaje, i tako do kraja u jednakoj mjeri ima uspona i padova, a sve zaokružuje kasabianovska “Red”, jedna od najboljih stvari albuma.

Teško je saznati koje su mogućnosti benda. Najvjerojatnije kod nas nemaju šanse jer imaju slovenske krvi (nikako da prihvatimo bendove iz Slovenije) i pjevaju na engleskom (nikako da prihvatimo i to), pa im je to trenutno minus, ali ovakva glazbe teško može zvučati loše uživo pa vjerujem da bi nekim vatrenijim koncertima mogli skrenuti pažnju na sebe.

Sam album “Bella Insania” prepun je uspona i padova. U jednom trenutku zvuči vrhunski i moderno, u drugom nekako polovično i bez potrebne energije. Kako netko jednom kaže ‘sve je to rock’n’roll’, tako možemo reći i da su The Margins tek na počecima i mogu im se progledati neki nedostaci koji su očiti kroz ovih devet skladbi. Sve u svemu, uz samo malo bolju ritmiku pjesama, ovo bi bio zgoditak, a ovako je samo album prepun potencijala.