The Flaming Lips “Yoshimi Battles the Pink Robots”: Briljantno reizdanje sa sto pjesama

Iako je originalno “Yoshimi Battles the Pink Robots” izašao u ljeto 2002., dvadeseta obljetnica albuma je obilježena kasno jesenskim deluxe izdanjem na čak šest CD-a (i 5 LP-a) sa stotinu pjesama. Ukratko, iako malo kasnim s pisanjem, ovo je album i obljetnica koju treba obilježiti, pa tome će poslužiti i naredni tekst.

The Flaming Lips su već bili pomalo kultni bend jer je prethodni “The Soft Bulletin” ‘učinio svoje’, ali bend je napravio iskorak dalje. Na prvu, naziv albuma i sama ‘borba s robotima’ djeluje čudno, a nekome možda i ne baš privlačno, ali kad počnete preslušavati album, dobivate jedan od najljepših konceptualnih albuma.

Ukratko, ‘roboti’ su bolest (točnije rak), pa iako u početku album nije trebao biti konceptualni, tako je ispao. Iako sama tema nije baš optimistična, bend je nizom parafraza i osjećajem za priču i melodiju isporučio predivan album koji je bio ‘podmazan’ nikad većom dozom elektronike, a za to je bio i zadužen Dave Fridmann koji je u to vrijeme bio jedan od top producenta. Nekom vanjskom površnom slušatelju činilo se da je on i stalni član The Flaming Lipsa. Jednostavno, takva je bila kemija među njima, on ih je gurao u smjeru u kojem do tad još nisu krenuli, bend je objeručke prihvatio njegove ideje, a sve ostalo je povijest (u ovom slučaju, odlično dokumentirana na ovom albumu).

Mene je ovaj album uhvatio poprilično ‘nespremnog’. Kao student, već sam se dobro navukao na cijeli taj novi pokret ‘malih/novih bendova’, a onda je došao ovaj album nekih ‘starih’ koji su na sceni već dvadesetak godina i svi ga hvale. Naravno, kako sam oduvijek otvorena uma, ubrzo sam malu ušteđevinu potrošio na album, pa kad sam došao u sobu, počeo sam uživati u onome što mi je ovaj album nudio.

Ne znam da li treba ponovno podsjećati na same pjesme tog bezvremenskog albuma. Nakon pomalo uvrnutog uvoda kreće prekrasna “Fight Test” u kojem se jasno osjeća taj (tada novi) zvuk benda koji će dominirati cijelim izdanjem. “One More Robot/Sympathy 3000-21” eksperimentalna je laganica, zatim slijedi jedna od najviše prepoznatljivih pjesama benda “Yoshimi Battles The Pink Robots Part 1”.

Drugi dio pjesme “Yoshimi Battles” ponovno je mnogo eksperimentalniji i poigravali su se raznim zvukovima i ritmovima, “In The Morning Of The Magicians” je indie pop psihodelija kakvu danas radi Tame Impala, “Ego Tripping At The Gates of Hell”, “Are You A Hypnotist” i “It’s Summertime” nastavljaju tu predivnu priču, a onda slijedi “Do You Realize??” koja je postala himna svih himni (jedno vrijeme i rock pjesma Oklahome), jedna od najčešće sviranih pjesama na američkim sprovodima. Do kraja prvog CD-a tu su još “All We Have Is Now” i “Approaching Pavonis Mons By Balloon”, te cijeli niz demo snimki iz onog vremena koje će fanovi secirati do najsitnijih detalja.

Vjerujem da bi mnogi bili presretni već da smo dobili samo ovo u deluxe verziji, ali ovo izdanje jest luksuzno i donosi brdo materijala kojeg vrijedi iznova preslušavati i otkrivati. Ukupno, ovdje se nalazi 100 pjesama, te plakat i knjižica “Saga” koja detaljnije objašnjava svu pozadinu oko albuma.

Drugi CD je kompilacija dva EP-a “Fight Test” i “Ego Tripping at the Gates of Hell”. Ovdje također možemo pronaći hrpu zanimljivog materijala, počevši od nekih obrada, preko raznoraznih remikseva najpoznatijih pjesama albuma, do nekih ‘novih’ pjesama koje nisu stale u prijašnja izdanja.

Treći CD izvrsno se nadograđuje na drugi jer se ovdje nalaze sve pjesme koje nisu objavljene na originalnom izdanju. Sve počinje s japanskom verzijom “Yoshimi Battles The Pink Robots” u kojoj Wayne doslovno zvuči kao robot. Nakon toga su opet neke obrade, remiksevi, snimke s gostovanja po raznim radio i TV emisijama, instrumentali, demo snimke…

Preostala tri CD-a su također live snimke, četvrti sadrži snimke s gostovanja na raznim radio stanicama, a peti i šesti donose koncerte iz Bostona 2002. i Londona 2003. godine. Ovako gledajući, možda najmanje zanimljiv CD mi je upravo ovaj četvrti “Radio sessions” jer su tu mnoge pjesme prilagođene radijskim studijskim uvjetima, pa većina njih zvuči kao da su ostale u (polu)akustičnom obliku.

Sve u svemu, ovo je album zbog kojeg sam zavolio The Flaming Lipse, iako mi je sve njihovo nakon toga bilo slabije i slabije, a dobar dio albuma i potpuno neslušljivo, sve do odličnog “American Head” od prije dvije godine. Na svu sreću, između toga su nas i posjetili na Jarunu koji mi je i dan danas jedan od najdražih koncerata u životu, pa ta ljubav zapravo nikad nije prestala.

Iako sam originalno izdanje pošteno izlizao prije dvadesetak godina, ovo, znatno bogatije će biti mnogo teže. Tu je ipak sto pjesama na šest CD-a, ali s vremena na vrijeme ću ih sigurno ponovno sve ‘izlistati’, baš kao što sam i proteklih par tjedana, nakon cijelog niza godišnjih lista i blagdanski obaveza obilnog prejedanja. Razlog za to leži u tome što je ovaj album (za mene) čista perfekcija koja je redefinirala jedan zvuk i bend na način da više ništa drugo ne trebaju u životu napraviti, a da uvijek ostanu tu blizu srca svojom emocijom.

Šest CD-a je mnogo, te ako se želi zagrepsti duboko pod kožu onog vremena u kojem je album nastao, vrijedi poslušati sve to čak iako nisi veliki fan. Kroz sve to se lako može iščitati sva ekscentričnost benda jer, budimo realni, da su išta ‘normalniji’, teško da bi mogli napraviti toliko različit album od svega što su prije napravili, a opet odličan i moćan, album koji nije nimalo ostario sve ove godine. Te pjesme jednostavno žive, dobar dio njih su postale nezaobilazan repertoar svakog koncerta, ali prije svega, emocija koja proizlazi iz ovih pjesama je nemjerljiva, pa tako jedan album koji nije trebao biti konceptualan postao je konceptualan, a vrlo brzo i kultni.