The Doors prije The Doors – proročki nastup

Prije nego li je postao ‘kralj guštera’, još uvijek novinar i pjesnik, Jim Morrison je u ožujku 1967. godine, u žaru Vijetnamskog rata, predsjedavanja omraženoga Lyndona B. Johnsona, još uvijek bio klupski pjevač s nekim nepoznatim bendom The Doors, koji su tek netom objavili istoimeni prvijenac i u dva proljetna dana zasvirali u San Franciscu u klubu Matrix.

Nitko nije previše mario za mladu i neuglednu četvorku koja će već krajem iste godine sintagmu ‘turbulentne karijere’ učiniti pukim eufemizmom.

Tek dva mjeseca nakon debitantskog i relativnog uspješnog albuma “The Doors”, četvorka je zasvirala u tada još tipičnom polupraznom klupskom prostoru gdje se eventualno pojavio koji mladi znatiželjnik ili zalutali hipi, pred bendom koji se bezuspješno pokušavao probiti najavnim singlom “Break On Through” kojim su i otvorili nastup kojem su relativno dosljedno kronološki uslijedile pjesme s albuma.

No, entuzijazma pred mladim blues-rockerima nije previše bilo i snimka, uz poneke auditivno zanimljive greške, prenosi i razgovore, kašalj i meškoljenje publike u malome prostoru loše akustike i razglasa.

Onaj žar koji će biti u prvom planu već prilikom promocije sljedećeg singla “Light My Fire” ovdje je i više nego primjetan, ali Morrison ovdje doista uživa u glazbi više negoli u performansu. Unatoč dovoljnom repertoaru, četvorka bez basa ubacuje “(I’m A) King Bee” bluzera Slim Harpa, koju su i sami The Rolling Stonesi tri godine ranije uvrstili na prvijenac i čini se kako ‘šaman’ ovdje pomalo želi zvučati kao kontroverzni Britanac.

Delirij započinje s “Alabama Song“, još jednom obradom i to Bertolda Brechta koju u ovom trenutku Morrison pjeva u originalu, te traži ‘put do sljedećeg dječaka’, a ne djevojčice kao što će slučaj biti kasnije. Dakako, kontroverze koje su uslijedile utrle su put karizmatičnome pjevaču koji je donekle optužbe i kamenovanja znao okrenuti u svoju korist.

Ono što je specifičnost jednog od prvih nastupa i ujedno jednog od najranije zabilježenih jest predstavljanje pjesama koje će se pojavljivati na nadolazećim pločama, pa tako neposredno nakon debi singla, The Doors predstavljaju “Summer’s Almost Gone“, jednu od psihodeličnih himni benda koja će možda kasnije predstavljati prekretnicu u njihovome zvuku. Eto je ovdje, godinu dana ranije!

Očekivalo bi se iz današnje perspektive kako će sljedeća “Light My Fire” biti najerotičniji i najprovokativniji trenutak nastupa, no Jimov tekst bio je u drugom planu u odnosu na Kriegerove pomalo lascivne gitarske dionice i jedina je kontroverza bila u tome da su s radijske nepune četiri minute, pjesmu izveli – u cijelosti.

Odlična je poslastica raritetna “Get Of My Life Woman“, koju gotovo nikada kasnije nisu izvodili, a svoje mjesto nije pronašla ni na jednom od sljedećih pet albuma, kao i “Who Do You Love“, još jedna obrada jednako lošeg zapisa prepunog šumova, što nije ipak jednostavno osuditi uzmemo li u obzir kako se radi o materijalu prenesenom s audio kaseta.

Prvi disk zaokružen je, uobičajeno, epskom “The End” koja je naprosto zaprepastila prisutne jer Morrison bez ustručavanja u hamletovskoj odi o Edipovom kompleksu ponavlja ‘fuck, fuck’ u dijelu s roditeljima. Ovdje dolazi do kulminacije i atmosfera na pozornici pomalo prelazi u histeriju, kako na oba vokala, tako i na instrumentima. Što je još čudnije, kako je i sam Krieger napomenuo – bez opijata.

Drugim diskom bend odlučno najavljuje album “Strange Days” koji se pojavio u rujnu iste godine pjesmom “Unhappy Girl“, koja se predstavlja u ponešto drukčijoj verziji od one na albumu, no samo po pitanju instrumenata, a nažalost, sačuvana je tek u fragmentima i stoga nema ni završetak koji poprilično grubo prelazi u “Moonlight Drive” – jednu od najsugestivnijih (bizarno-grotesknih) ‘veselica’ krajnje morbidne tematike koja je popraćena mlakim pljeskanjem dlanova.

Jedna od ponajboljih i svakako reprezentativni singl drugoga album je “People Are Strange“, vjerojatno i najpreciznije i najpažljivije izvedena u oba dana nastupa, no vrednije je spomenuti novi blues raritet “Close To You“, rezerviranu tek za live nastupe i “Crawling King Snake“, Morrisonu prikladnu obradu John Lee Hookera koju se može naći na gotovo svakom live zapisu, za razliku od potpuno instrumentalne blues-rock “Summertime” na kojoj se Manzarek i Densmore natječu i nerijetko podilaze improvizacijama i fuzijama nadolazećih pravaca i zvukova The Doorsa.

Naposljetku, “When The Music’s Over” toliko je secirana da je svaka analiza krajnji pleonazam te je Van Morrisonovu “Gloriu” neminovno spomenuti kao jednu od Jimovih najdražih posuđenih koncertnih stvari kojom zadaje, uz dužno poštovanje irskoj legendi, šamar originalu, odnosno čovjeku koji je bio najveći glazbeni utjecaj ‘kralju guštera’.

Posljednje izdanje benda, koji je ipak umro 1971. godine, koliko god da se danas to pokušava negirati raznoraznim okupljanjima ili remasteriranim reizdanjima, pokazuje se kao jedan od najvrednijih primjeraka ostavštine i baštine kalifornijske četvorke koja možda nije promijenila rock’n’roll, ali je ostavila neupitan i neizbrisiv trag.

Razlog tomu jest sama raritetnost nerafiniranog i naturalističkog zapisa koji je ipak trebalo obraditi, zatim iščitavanja njegove alternativne i pozadinske semantike, kao i važnost u određenom proročkom kontekstu kojim se anticipirao i najavio daljnji glazbeni put benda.

Ono što se nekome činilo kao evolucija kroz šest albuma, ovim je dosad gotovo nepoznatim nastupom pokazano kako objedinjuje sav nadolazeći opus, ali i nudi uvid u nepoznato, kao i muzičku pismenost svakog od članova.

Nadalje, zapis je to koji, začudo, ne stavlja samu mistificiranu personu Jima Morrisona u prvi plan, već predstavlja bend, a ne čovjeka. Konačno, “Live At Matrix” nastao je u intervalu između prva dva singla, a svojim je sadržajem već postao ‘best-of’ ploča kada The Doors još uvijek nisu bili The Doors.