The Clash nove izgubljene generacije

Ubojstva, tučnjave i razne druge vrste nasilja svakodnevno okupiraju većinu medijskog prostora pa običan prosječan čovjek postane prestrašen za svoj život što u principu i ne mora biti makar je sve to oko nas i može se dogoditi svakom, a veće šanse su onima tko ima neke ‘mutne’ poslove.

Nažalost, u toj priči znaju nastradati i mladi ljudi koji nisu ništa krivi, poput našeg Luke Ritza koji se našao u krivo vrijeme na krivom mjestu, a to isto se dogodilo i mlađahnom Škotu Krissu Donaldu koji je pokrenuo bend Glasvegas da mu odaju počast u veličanstvenoj odi pod imenom “Flowers and Football Tops”.

Inače, Glasvegas su novo veliko britansko otkriće, pravo otkriće a ne podvala, kako to često zna biti, budući da su vrlo potentan bend koji zna napraviti moćnu skladbu prepunu emocija s kvalitetnim angažiranim tekstovima o socijalnim i političkim problemima koje muče mlade Britance.

Osnovani su još daleke 2001., a uspjeh im je došao nakon nekoliko godina kad ih je čuo veliki glazbeni mogul Alan McGee, koji je ujedno i kriv za efekt Oasis u ’90-ima.

Tada, sredinom 2006. su izdali svoj prvi singl, prošle godine još jedan, te njima zaintrigirali velike kuće koje su se međusobno borile za njihov potpis, a najuspješnija je bila Columbia, pa su u miru mogli krenuti završavati epohalni prvijenac “Glasvegas“.

Zvukovno, Glasvegas su jedan od najjačih mladih bendova danas, vrlo širokih instrumentalnih podloga, bogatih producentskih zahvata uz poneki simpatični trik kao u pjesmi “Stabbed“, na kojoj je posuđena “Mjesečeva sonata” Ludwiga van Beethovena.

Imaju stadionsku širinu jednog U2, mračnost The Curea, bučnost Jesus And Mary Chain, synthove bolje ukomponirane nego The Killersi… Kad bih rezimirao u par riječi, rekao bih da je ovo brit pop novog milenija u najboljem mogućem smislu.

Uvodna, već spomenuta “Flowers and Football Tops” pisana je na vrlo neuobičajeni način, kao ispovijest majke koje sluti lošu vijest, odnosno da se dogodilo nešto s njenim djetetom. U gotovo himničnoj atmosferi osjećaji se prelijevaju, gitare pršte, vokal ideano pogođen, sa citiranjem “You Are My Sunshine” na kraju pjesme… Definitivno jedna od najboljih i najsnažnijih pjesama u ovoj godini.

“Geraldine” govori o socijalnoj radnici koja tješi mnoge nesretne slučajeve… I ta je pjesma ispričana iz kuta same Geraldine, s vrlo dojmiljivim stihovima, od kojih su najupečatljiviji oni s kraja pjesme “I will, I will turn your tide/Do all that I can to heal you inside/I’ll be the angel on your shoulder/My name is Geraldine, I’m your social worker“.

Da nisu jednostran bend već širokih obzora, Glasvegas pokazuju s pjesmom “It’s My Own Cheating Heart That Makes Me Cry“, koja zvuči kao da su se Jesus And Mary Chain vremeplovom vratili u ’60-e i tamo zaokupirali Phila Spectora da im malo popravi situaciju. Najjači adut ove pjesme je frontmen James Allan, koji gotovo strumerovski progovara kako bi svijet trebao izgledati da bi bio idealan (“This is the happy ending/Where the bad guy goes down and dies/This is the end“).

Inspriracija za “Lonesome Swan” pronađena je u vjerojatno najpoznatijem labudu u proteklih godinu dana, onoj ženki koja se zaljubila u pedalinu. Ta priča je bila temelj za tekst pjesme koja metaforički govori o odnosu između ljudi i prolaznosti, dok njihov prvi singl “Go Square Go” u punkoidnom ritmu progovara o utegu kojeg često znaju roditelji staviti na leđa svojoj djeci s prevelikim ambicijama.

Pjesma s najmanje teksta je “Polmont on My Mind“, a to je nadoknađeno detaljnom razgradnjom glazbenih dionica koje su toliko bogate i višeslojne da ih se ne bi postidjeli niti dečki iz U2. Ne znam u koga su oni izgubli vjeru, ali toliko jednostavnu i iskrenuo pjesmu s tom tematikom nisam već jako dugo čuo.

Kada dođeš u godine kada se osjećaš star, mnogi se počinju pitati što su mogli ili trebali učiniti u svojem životu, koje su prilike zbog nečega propustili i slično, a baš je to nit vodilja “Daddy’s Gone“, u kojoj Allan u budućnosti ne želi žaliti ni za čim (“I won’t be the lonely one/Sitting on my own and sad/A fifty year-old/Reminiscing what I had“).

Također već spomenuta “Stabbed” je, mogu reći bez pardona, najbrutalnija pjesma godine. Na “Mjesečevu sonatu” naljepljeni su stihovi koji govore o posljednjim trenucima jednog mladića dok bježi od bande razbijača koji ga žele ubiti. Točno u takvoj atmosferi je i cijela pjesma, Allan pjeva gotovo kao da je na samrti, skroz monotono, samo uz klavirsku pratnju… Svaki put se naježim od te skladbe koliko je realistična.

Pred kraj se nalaze melankolična “S.A.D. Light“, u kojoj je ponovno metafora, ali ovaj put ostavljena tako da si ju svaki slušatelj može protumačiti na svoj način (“I’ll turn on my S.A.D. light” stvarno može značiti bilo što), dok posljednja šestominutna “Ice Cream Van” odlično upotpunjava cjelinu pod nazivom “Glasvegas”.

Svijet se mijenja, svakim danom postaje sve gori i gori ,što najbolje možemo uvidjeti i na vlastitoj koži jer još do nedavno nije bilo likvidacija usred bijelog dana, podmetanja eksploziva pod auto, prebijanja klinaca na mrtvo ime zbog jedne cigarete ili 10 kuna…

Primjera ima bezbroj, sve se kreće u krivom smjeru, sve više ljudi gledaju samo svoj interes i zaboravljaju da nešto moraju ostaviti i svojim potomcima. Ovakav današnji svijet je već pakao za živjeti, a kako će tek biti za 10, 20, 50 godina…

Bend poput Glasvegas, mlad i poletan, te vrlo svjestan svih sociopolitičkih problema koji prožimaju društvo trebao se dogoditi još mnogo ranije i na tako jak način progovoriti o tim problemima, a ne skrivati se u kutu i reći ‘bit će bolje’, jer neće biti ako se svi tako sakrijemo.

Po tome, bez problema bih mogao proglasiti Glasvegas kao The Clash našeg doba i ne bih niti najmanje pogriješio, te se nadam da me u budućnosti neće iznevjeriti.

Ne tako davno rekao sam da je album Titusa Andronicusa indie rock prvijenac godine i čvrsto stojim kod te tvrdnje, samo što sada moram nadodati da mu je “Glasvegas” vrlo blizu, možda tek u pokojoj nijansi prevagne na stranu “The Airing of Grievances“, ali što se tiče Otoka, tu im nema ravnih.

Što se mene tiče, ovo su ujedno i dva albuma koja su obilježila godinu, a do njih mogu još stajati posljednji uradci Kings Of Leon i Nick Cave & The Bad Seedsa, pa svi zajedno čine moj poker aseva za 2008. godinu.