The Chainsmokers: Život na staroj slavi

Čini se kao da je prošlo puno više godina od kada su se Chainsmokers pojavili na glazbenim ljestvicama. 2016. godine zavladali su s hitovima “Don’t Let Me Down” i “Closer” a sada se čini kako bi to mogao ipak ostati instant jednokratni uspjeh.

Drugi studijski album “Sick Boy” baš i nije prošao zamijećeno ili uopće prihvaćeno. Ni prvijenac nije zaradio upečatljive kritike, štoviše mediji su puni komentara o tome kako zvuči amaterski i nedovršeno, ali je američki DJ duo ipak uspio stvoriti svoju bazu fanova i osvojiti razne nagrade.

Novo izdanje zvuči malo ozbiljnije u odnosu na nedorečeni debitantski album, ali kada razmislim o funkcionalnosti, javljaju se upitnici iznad glave. Funkcionalnost se odnosi na to da album pluta između materijala za velike elektronske festivale i pjesme za svakodnevno ležerno preslušavanje. Ponovno se javljaju pjesme “radijskog kalupa” poput najuspješnijih spomenutih singlova. Ono što iznenađuje je druga polovica albuma i pjesme pomalo agresivnih prijelaza na steroidima. Imam osjećaj da nisu mogli izabrati smjer u kojem bi se do kraja profilirali pa su odlučili u jednom albumu ostvariti sve ciljeve. Uspješnost je naravno subjektivna, ali ako već imam priliku izjasniti svoje mišljene – nisu uspjeli.

Melodija prve pjesme “This Feeling” u tragovima podsjeća na prijašnji singl “Closer”. “Beach House” također nastavlja u sličnom tonu uz mirniji refren, a “Hope” sa švedskom pjevačicom Winonom Oak je zapravo najzanimljivija pjesma na albumu. Razlog tome je njezin karakterističan hrapavi vokal, ali i doza tropskih melodija koje još uvijek vladaju pop žanrovima.

Nakon dosta plesne “Side Effects” dolazi nabrijana emo faza albuma. “Sick Boy” s tekstom pokušava zvučati buntovno i duboko, ali rezultat je pomalo patetičan – “Make no mistake, I live in a prison / That I built myself, it is my religion“. Još malo negative dolazi u pjesmi “Everybody Hates Me”, a do samog kraja albuma bilo je malo teško doći. Nakon prenabrijane “Siren” i onih steroidnih ispada, taktički su ubacili mekšu i mirniju pjesmu “You Owe Me”. Ime zadnje pjesme “Save Yourself” simpatično je dalo poruku za kraj. Zvuči pregrubo, živčano i pomalo neugodno. Nisam očekivala ovakav preokret kod Chainsmokersa, a identična stvar počinje se događati i s Cheat Codesima koji su im žanrovski i stilom dosta srodni. I njihov je posljednji singl “Ferrari” napucan tim bijesnim prijelazima što bi zapravo moglo značiti da komercijalna EDM glazba ide u tom novom smjeru. 

Realno, album ipak je napredak ovog dvojca, ali nekako nemam osjećaj da u budućnosti mogu ponuditi nešto spektakularno. To nije nužno prognoziranje propasti nego nekog mjesta ispod radara šire publike i većih uspjeha u daljnjoj karijeri. Imam osjećaj da im je najbrojnija publika nedovoljno odrasla za posjećivanje festivala poput Ultre pa bi za njihovo dobro bilo pametno što prije odlučiti za koga će stvarati glazbu.