The 1975: Kaotični pop dragulj

The 1975 započeli su svoju karijeru kao još jedan običan indie rock bend, vrlo solidnim ali običnim eponimnim albumom 2013. No, stvari su se ubrzo promijenile, pa su njihova dva sljedeća hvaljena ostvarenja, „I Like it When You Sleep, For You Are So Beautiful Yet So Unaware Of It“ iz 2016. i „A Brief Inquiry Into Online Relationships“ iz 2018., predstavljala ogroman korak unaprijed u smislu rastućih ambicija benda, njihove sklonosti eksperimentu i njihovog tvrdoglavog nekonformizma, postavljajući ih u jedinstvenu poziciju u današnjem glazbenom svijetu – oni su ogromne pop zvijezde, ali na jedan čudan i alternativan način, njihovi albumi koji zauzimaju prva mjesta na top listama izdani su na njihovoj vlastitoj nezavisnoj etiketi, imaju veliku i fanatičnu fan bazu, ali i mnoštvo hejtera.

Odavno nije bilo benda koji je toliko polarizirao glazbeni svijet, pa je njihov ovogodišnji „Notes On A Conditional Form“ jedno od najiščekivanijih izdanja godine, kao nova prilika da ih se ili lansira još više među zvijezde ili potpuno popljuje i pokopa, ovisno o preferencijama.

S obzirom na sve to, nije me posebno začudilo mimoilaženje kritika kad je taj album u pitanju – NME mu je dao 100/100, a The Independent 20/100, otkrivajući još jednom svu besmislenost glazbene kritike u današnje vrijeme. Da, svjesna sam da to znači i da je ovo što ja upravo pišem besmisleno – The 1975 bi bili oduševljeni tom dihotomijom, sigurna sam – upravo je u njihovom stilu. Tako da, uzmite ovo više kao pokušaj nekakvog opisa i pokušaj da vas zainteresiram za jedan od zanimljivijih fenomena današnje pop kulture.

Najprije ide očita činjenica – radi se o ogromnom albumu s 22 pjesme i 80 minuta trajanja, što vas neće posebno iznenaditi ako ste poslušali njegova dva prethodnika, to je za The 1975 već pomalo postao modus operandi. Naravno da to znači da ovdje sigurno ima pjesama koje su trebale biti izostavljene, i da ćete u njega morati uložiti dosta vremena i pozornosti, na što smo sve manje navikli u današnje vrijeme. Štoviše, još ćete se više morati potruditi nego prošli put, jer su ovdje možda više nego ikad prije The 1975 jednostavno dokumentirali cijeli proces nastanka albuma, bez previše filtera. #nofilter je trenutni trend, pa zašto bi u glazbi bilo drukčije?

Već uvodna, eponimna „The 1975“ donosi pomak u odnosu na prethodni album – dosad je to bila uvodna traka za svaki njihov album na kojoj se mijenjalo instrumentalno ruho, a vrtio tekst o oralnom seksu, a sada je dobila sasvim novu dimenziju, budući da su za nju The 1975 ovoga puta angažirali Gretu Thunberg da održi jedan od svojih govora, želeći ju na neki način sačuvati kao opipljivi dio pop kulture, a i otkrivajući novopronađene eko-inklinacije benda. Odmah na nju nadovezuje se kratki miks hardcore punka i noisea u „People“, u kojoj Matty Healy, gotovo pa vrišteći, upire prste u sve odjednom, a posebno proziva svoju generaciju u svom njezinom pretjeranom komforu, apatiji i desničarskim idejama, čineći je nekom vrstom generacijske himne, a time i svojevrsnim nasljednikom njihovog dosad najangažiranijeg trenutka  „Love It If We Made It“ s prošlog albuma.

Iako taj početak albuma sugerira politički i socijalno angažiranu ploču, The 1975 zapravo nisu takav bend i ubrzo će se prebaciti tamo gdje leži većina njihove diskografije, u unutarnji i vanjski svijet njihovog uvijek pomalo kontroverznog i nikad mirnog frontmena Healyja i njegove opsesije, želje i strahove, s kojima će se velika većina nas ponovno vrlo lako poistovjetiti. Čisto glazbeno gledano, ono što ćete čuti činit će se, bar isprve, kao totalni kaos i kakofonija žanrova – ideja benda bila je na neki način u soničnom smislu oživjeti period njihovih kasnoadolescentnih godina – tu ima svega od garagea, shoegazea, elektronike, 80’s synthpopa pa do folka i americane.

Možda više nego ikad prije, ovdje su do kraja dovedena dva koncepta koja Healy uvijek pokušava objasniti u svojim intervjuima – prvo, žanrovi su mrtvi i ništa vas ne sprječava da slušajući glazbu jednostavno preskačete iz jednog u drugi, što je način na koji se glazba danas konzumira, a kreiraš onako kako konzumiraš, i drugo, živimo u vremenima u kojima je sve postmoderno i sve je referenca na nešto otprije. Tako da, ako ga imaju, magični trik The 1975 je uzeti lijepi komad glazbe neovisno o tome otkud dolazi, i u lijepi paket onako pomalo podmuklo provući neku temu od interesa.

Nemoguće je, odnosno bilo bi strašno naporno i dosadno, proći kroz sve pjesme na albumu, pa ću se nastojati koncentrirati na neke vrhunce, iako će oni biti vrlo subjektivni. Na samom početku, tu je odlična „Frail State Of Mind“, koja je gotovo hommage UK garage sceni, uz zanimljive distorzirane gitare i frakturirane trube, i koja je mala studija socijalne anksioznosti koju Healy brutalno iskreno provodi na sebi, uz gotovo proročki stih „Go outside?/Seems unlikely“ napisan prije pandemije koronavirusa, sugerirajući da smo imali problema sa socijalnom distancom i prije nego što je ona postala imperativ.

„The Birthday Party“ i „Jesus Christ 2005 God Bless America“ obje dolaze u formi nježnih folk pjesama obojenih americanom, suptilnim orkestracijama i toplom produkcijom, što je novina čak i za bezžanrovski svemir The 1975-a. Prva donosi najnoviji update u Healyjevoj borbi s ovisnošću, kroz neku vrstu toka svijesti  i mnogo humorističnih i autoironičnih opservacija koje ju čine izuzetno dirljivom, dok se u potonjoj, uz sjajnu asistenciju Phoebe Bridgers na vokalima, Healy vraća svojoj staroj temi sukoba religije i ljubavi, namjerno izvrćući ajmo reći standardne uloge – on će pjevati dečku kojeg voli, a Phoebe curi koju voli, a oboje ne znaju gdje da u toj jednadžbi postave Isusa, čineći ju na neki način instant klasikom za The 1975.

„Roadkill“ je možda najduhovitija pjesma u njihovoj dosadašnjoj diskografiji, kratka, gotovo country rokerica u kojoj dobivamo dobre i loše strane života na turneji – novac i seks u protuteži su s konstantnim umorom i stresom života pod povećalom javnosti i da, Healy će ovdje učiniti nešto ultimativno postmoderno – naime, citirat će samoga sebe, točnije „Robbers“, pjesmu koja ih je ispočetka i učinila zvijezdama u UK-u, ponovno dodajući slojeve autoironije do te mjere da više nećete znati kad je ozbiljan a kad se totalno sprda, što je na neki način i poanta koja se provlači velikim dijelom albuma.

U „Me & You Together Song“, vrlo slatkoj shoegaze priči o neuzvraćenoj ljubavi, The 1975 gotovo savršeno postižu ono što zamišljaju kad kažu da žele raditi „pop pjesme koje zvuče kao da se utapaju“, zatim ponovno skreću, ovoga puta u miks hip-hopa i gospela „Nothing Revealed/Everything Denied“, u kojoj Healy, tematizirajući osjećaj dezorijentiranosti i izgubljenosti, usput dekonstruira svoju rock-star personu priznajući: „I never fucked in a car, I was lying/I do it on my bed, lying down, not trying“. Da bi u potpunosti razumjeli magnitudu tog priznanja, morate biti pomalo fanatični – to je gotovo neka vrsta internog vica.

Dva najpop momenta ploče stižu relativno kasno na albumu, ali ih je nemoguće zaobići ili ignorirati. Šećerna melodija u „Tonight (I Wish I Was Your Boy)“ je neodoljiva koliko god joj se opirali, a bend će ovdje bez da trepne spomenuti Backstreet Boyse kao uzor, iako ju oni nikad ne bi smjestili u reggae-funk okruženje i nikad ne bi koristili, ajmo reći, prost rječnik. Ali, bez sumnje, ima momenata u kojima se The 1975 besramno pretvaraju u nekakav alternativan boy bend, a i odnos njihovih obožavatelj(ic)a prema njima često prelazi na taj teritorij.

„If You’re Too Shy (Let Me Know)“ je još jedan ear candy, ljepljiva i totalno zarazna sve do saksofonske solaže, s briljantnim uvidom u konfuziju koju donose pokušaji uspostavljanja nekakve intimnosti u online okruženjima i urnebesnim „Maybe I would like you better if you took off your clothes“ refrenom, ona vrsta pop eskapizma koju su The 1975 doveli do savršenstva.

Za sam kraj, jednostavna i efektna „Guys“, Healyjevo ljubavno pismo prijateljima iz benda, definitivno je pjesma kakvih nema dovoljno – naime, slavljenje platonske ljubavi općenito se ne smatra interesantnim, iako su to veze koje oblikuju naš život u gotovo istoj mjeri koliko i one neplatonske.

Iz svega rečenog, naravno da je očito da će moj pokušaj da nekako uhvatim kaotični vrtlog ideja sa „Notes On A Conditional Form“ ići u smjeru tople preporuke. Nabacit ću i puno zvjezdica tamo gore na početku, iz više razloga. Prvo i osnovno, jednostavno ih volim, tako da sigurno imam tendenciju gledati na taj album kroz pomalo ružičaste naočale, ali i zato što iskreno smatram da na njemu The 1975 odabiru manje utaban i manje siguran put, još jednom pokazujući hrabrost, ogromne ambicije, integritet, iskrenost i talent, čega u današnjoj pop glazbi ima sve manje i manje, a zbrka i dezorijentiranost u njihovom pristupu glazbi čine, na mnogo načina, autentičnu presliku današnjih vremena. Što se tiče brojnih negativnih reakcija na koje možete naići ako malo pročačkate po netu, čini mi se da je ovdje primjerena ona stara – ako te svi vole, onda zapravo ništa ni ne radiš.