That’s NOT the spirit!

    1017

    Bring Me The Horizon

    That's The Spirit

    Datum izdanja: 11.09.2015.

    Izdavač: Columbia Records

    Žanr: Metalcore, Pop, Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Doomed
    2. Happy Song
    3. Throne
    4. True Friends
    5. Follow You
    6. What You Need
    7. Avalanche
    8. Run
    9. Drown
    10. Blasphemy
    11. Oh No

    Bilo je to pred točno 4 godine u Beču. Bio je to koncert Machine Heada, ali po prvi puta sam vidio koju borbu istetovirani ljepuškasti depresivni metalcore junaci iz Bring Me The Horizon vode s onom tipičnom metal publikom.

    I tada sam čvrsto stao na njihovu stranu pozivajući se na zajedništvo i njihovu hrabrost da se bocama iz publike suprotstave smiješkom. Pa i album “Sempiternal” postavio ih je na vrhunac metalcorea i unio nešto novo u njihov zvuk – klavijature Jordana Fisha. Danas, slušajući “That’s The Spirit” teško mogu stati na njihovu stranu. Nažalost, jer baš sam htio…Možda je bilo za očekivati da će napumpani tim samopouzdanjem, tijekom kojeg im fanovi i mediji jedu iz ruke, odlučiti biti malo hrabriji i natjerati javnost da ih gleda u drugačijem svjetlu. Problem je samo u tome što biti hrabar znači probati nešto bezobrazno, nešto drugačije, nešto novo… No, preporođeni Oli Sykes i ekipa probali su – otići u totalni pop mainstream.

    Ona poslovična depresija koja općenito vlada u njihovim vodama metalcorea i dalje je naizgled tu. Kažu da je sami naziv albuma apsolutna ironija jer je to glupa fraza koju kažeš nekome kada nije preostalo ništa drugo za ohrabrivanje. Naravno, i “True Friends” je ironična, jer je Oliju lakše biti depresivan i ‘pravim’ prijateljima zahvaliti što barem zabiju nož u prsa, a ne u leđa.

    Muziku podržava

    Sve je krenulo epskim, velikim i grandioznim singlom “Drown” koji je možda i zavarao one koji su se nadali mega isproduciranom, moćnom, gnjevnom i agresivnom nasljedniku prošlog albuma. Na njihovu žalost, jedina je takva. Možda joj blizu prilazi i drugi singl – opet ironičnog naziva “Happy Song” koji se ipak ističe jako popastičnim aranžmanom. Od tih najavnih, tu je još i famozni “Throne” koji je ipak baziran na nekakvom Linkin Park zvuku.

    Ostatak? “Follow You” graniči s jednim One Direction s malo opasnijim riječima (“Throw me to the flames“), “What You Need” koketira s pop punk užasnošću Good Charlotte, a “Run” i “Blasphemy” paralelu vuku s onime što su od svoje karijere napravili 30 Seconds To Mars.

    I do sada je metal svijet sa sumnjom gledao te ‘crab-core’ bendove, a oni im uporno daju sve manje i manje prostora da ih se poistovjećuje s ikakvim devil hornsima. Nije ni potrebno da se kunu u ikakav metal, to se ni ne traži od njih, ali ako ovo i jest grandiozno i drugačije, onda definitivno nije hrabro, emotivno i kompleksno.

    Osim što je novopridošli klavijaturist sada i producent benda, frontmen i daleko najistaknutiji član (za ostale vjerojatno ni ne znate kako izgledaju, zar ne?) Oli Sykes prošao je najveću kalvariju i donio te promjene u bend. Kaže da bi svatko trebao improvizirati s drogama, ali i pokušati da ga to ne odvede u depresiju i na rub samoubojstva. Njega jest odvelo, i zbog njega mi je drago što se izvukao iz tog bunara, ali mi je žao što se to preslikalo na njihov izričaj na ovakav plastičan pop način.

    Ako je ovo rezultat trijeznih bendova, zamolit ću da ih počastim s nekoliko litara najgore balkanske rakiještine.

    Muziku podržava