Težina emocija i poneka ‘slijepa ulica’

    1364

    PJ Harvey & John Parish

    A Woman a Man Walked By

    Datum izdanja: 30.03.2009.

    Izdavač: Island Rec. / Universal Music

    Žanr: Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Black Hearted Love
    2. Sixteen, Fifteen, Fourteen
    3. Leaving California
    4. The Chair
    5. April
    6. A Woman A Man Walked By/The Crow Knows Where All The Little Children Go
    7. The Soldier
    8. Pig Will Not
    9. Passionless, Pointless
    10. Cracks In The Canvas

    Uvijek fascinantna i raspoložena za potresne emotivne pikanterije, PJ Harvey još jednom udružuje snage sa Johnom Parishom – od njihove prve konkretnije studijske suradnje prošlo je jako puno vremena (album "Dance Hall at Louse Point" objavljen je davne 1996. godine).

    Uz Carlu Azar na bubnjevima, Erica D. Feldmana na bas gitari i klavijaturama te Giovannia Ferraria na gitari i basu, nova zajednička ploča PJ Harvey i Johna Parisha ne manjka fascinantnim eskalacijama zvuka i emocija – međutim, dinamički se duo ovdje nekako previše utapa u vlastitoj sjeni. Dobar dio priče zvane ‘Žena pored koje je prošao muškarac’ zvuči kao bizarni pokušaj uglazbljivanja životne avanture notornih Bonnie i Clydea (na albumu su, doduše, zastupljena imena Erika i Daniel).

    Uvodna "Black Hearted Love" puno obećava i daje – odlična pjesma sumračnog tona, gdje Polly tako divno dominira; sjetan i seksipilan glas žene zarobljene u morbidnim ljubavnim fantazijama ("When you call out my name in rapture, I volunteer my soul for murder, I wish this moment here forever…")

    Muziku podržava

    Međutim u "Sixteen, Fifteen, Fourteen" obećanje lagano nestaje – na trenutke zarazna napeta melodija, no sve se vrti u krug kroz jednostavan, turoban countryevski riff dok slušamo bizarnu priču o dvoje ljudi – Erika i Daniel mogu bili maloljetnički par ili brat i sestra zarobljeni u vrtlogu incestuozne veze.

    Baladična "Leaving California" ostavlja puno dublji trag žene unakažene problematičnom ljubavnom vezom. U ovoj epizodnoj ulozi PJ Harvey vrlo uvjerljivo pati i sumanuto bježi od svega. Impresivna, sjetna i brutalna pjesma.

    Odlična "The Chair" stilski ugodno podsjeća na eksperimentalnu razigranost Radioheada, a da nije zastranila u prazno kopiranje – u vokalnom tonalitetu PJ Harvey se i ne trudi sakriti svoju fascinaciju Thomom Yorkeom. Fino razrađen aranžman prati sumornu priču o majci koja se teško miri s gubitkom voljenog sina (simbolički ili ne, opet se radi o Danielu).

    "April" razbija kontinuitet prethodne dvije pjesme. Ovdje je složen zanimljiv vokalni prijelaz; isprva glas onemoćale starice koja uporno odbija izdahnuti – glas koji na trenutke postaje vitalniji, prodorniji… Pjesma odiše nostalgijom no istovremeno iritira statičnošću; doslovno kao da stojimo u mrtvačnici ispred nečijeg lijesa i čekamo završni čin povorke ukopa (prigodno predočen hermetičnim zvukom orgulja). No, iznervirani, shvatimo kako se radi o neukusnoj šali.

    Naslovna pjesma je nepodnošljiv koktel prostačkih izleta (‘fuckin’ ass’ i ‘suckin’ on his little pee’) ukalupljenih u razbacane i neusuglašene glazbene ulomke; "The Crow Knows Where All The Little Children Go" sam za sebe prolazi daleko bolje i šteta što nije izdvojen od "A Woman A Man Walked By".

    U pjesmi "The Soldier", Polly pribjegava pjevačkom stilu jedne Beth Gibbons (i glazbeno ova pjesma nalikuje skici po uzoru na jednu od tema s hvaljenog albuma "Third" grupe Portishead). Ovdje duo ne iritira previše cendravom vokalnom izvedbom koliko siromašnim prebiranjem po klaviru i gitari, zbog čega "The Soldier" ne ide dalje od pukog fillera.

    Slijedi najgori primjer ‘izdrkavanja’ na albumu, gdje čak i jednoj ingenioznoj kantautorici ne možemo pogledati kroz prste; "Pig Will Not" u svojim sekundama zadržava adekvatnu dozu brutalnosti, ali ideja izostaje; ovo je toliko isprazno i bezvezno – ‘prase koje ne želi’ ali proživljava gnjusan ritual klanja, opirući se nožu koji mu nemilice zadire u grlo. Krvavu rupu u grlu popunjava pseće lajanje uz, uhu daleko ugodniji, rez klavirskim intermezzom.

    Konačno, sve je skladnije u lijepoj "Passionless, Pointless" – sanjivog distantnog tona, ovim nas glazbenim ulomkom John Parish i PJ Harvey uspješno odvraćaju od nepodnošljivog prenemaganja iz prethodne pjesme. Sličan ton prati završna, utješna "Cracks In The Canvas". Tekstualno i muzički vrlo dobro pogođena, ali moglo joj se posvetiti i malo više od jedva dvije minute da bismo je doživjeli kao potpuni odmor od životnih histerija. ‘Pukotine u platnu’ možda i nalikuju putevima bez kraja ali ovdje su oni ipak prekinuti – a ambijentalni ugođaj završne pjesme komotno je mogao potrajati…

    Gledajući ga kao cjelinu, kroz pojedine nastavke svoje nove priče, dvojac Harvey i Parish nastoje slušatelja uvjeriti kako su luđi nego što možda uistinu i jesu – svojim minimalističkim pokušajima spajanja improvizacije i neuroze.

    Dok mu ne manjka impresivnog mesa, albumom "A Woman A Man Walked By" autori više zadovoljavaju neke vlastite formalnosti nego kreativne afinitete na kakve smo, prvenstveno od strane PJ Harvey, bili navikli do sada. Unatoč stilskoj i izvođačkoj dosljednosti, ovdje Polly zvukom i tekstovima nastoji dočarati pomaknutost, ali teško je ne primijetiti i njezinu isforsiranost.

    Muziku podržava