Teško probavljivo pa čak i kada je od Dosh Leea

Iz izvorne Rock eksplozije (Gretta-Gatuzo-Dosh Lee), Dosh Lee su nekako napravili najmanje. Imali su dobar prvijenac i dugo se nije čulo za njih sve do nedavno i drugog albuma “Kaktus Galaktus“. Zapravo, je li to uopće drugi album!?

Glazbeni kritičari često znaju koristiti termin ‘problematičan drugi album’ jer je on ključan za smjer kojim će krenuti bend, posebno ako je prvi album dobio pohvale. Tu se vidi koji bend jest, a koji nije, a Dosh Lee su se sjetili kako da zafrknu kritičare, pa su izdali singl s 15 bonus trackova. Dobra fora, ali na kraju ispada skoro i jedina na albumu.Album “Velika nepravda na malom ekranu” bio je vrlo zabavan album prepun pravih štoseva poput “Bureka” i sličnih skladbi, a danas se sve istopilo u jednu hrvatsku repliku Limp Bizkita s moćnijim gitarskim zvukom koji na domaćem terenu pojedu bendovi poput Mandrila, Dječaka i Kawasaki 3pa. Naravno, svaki na svoj način.

Možda su baš te gitare i glavni krivac što “Kaktus Galaktus” zvuči kao da je zakasnio desetak godina i vrlo kratak procvat nu-metal bendova koji su repanje koristili umjesto pjevanja, a pomažu mu i pomalo dosadnjikavi tekstovi u kojima više nema toliko vica kao na prvijencu.

Kada dvije ključne stvari koje su nosile prvi album zakažu, tada je potpuno jasno da fora s 15 bonusa ispada glavna na albumu i da tako može teško zadržati slušatelja da album poprati do kraja. Šteta, jer se mogao očekivati mnogo upečatljiviji album, posebno nakon dugog ‘kuhanja’ i zabavnog prvijenca.

Naslovna “Kaktus Galaktus” klasičan je trash hit s kojim su spojili ritam Limp Bizkita i zaraznog refrena koji nose ženski vokali. To je ujedno i najuspjelija pjesma, koja donekle ima glavu i rep, odnosno pruža zadovoljstvo koje smo očekivali od Dosh Lee.

Već nakon kratke minijature, sa skladbom “Pitanje vremena” kreće šamaranje samih sebe gdje mnogo toga nema pretjeranog smisla. Mnogo bolji rezultat prije godina dana na sličnom terenu pružila je Replica.

“Smrt zloćudnog starca sa zlatnim zubom” zvuči kao radijsko javljanje u vijesti što na funky gitarama zvuči vrlo iritantno, a slična situacija javlja se i s “Alejandro per que” koja za temu ima meksičku sapunicu na bazi “Romea i Julije”.

Gretta je izrasla u pravi indie rock bend koji je pokazao u tri albuma da prati svjetske trendove, Gatuzo je pred objavljivanjem trećeg albuma, a Dosh Lee lagano kaska za njima.

Funky gitare previše su zamagljene u alternativnom zvuku zbog čega se gubi zabavan ritam prvijenca, a vokalno i tekstualno bend nije napredovao, već je štoviše nazadovao i pružio neke pjesme koje su teško probavljive, pa čak i u formi bonus trackova.