Tek prosječno ostvarenje

S velikom navalom ‘novih Amyca’ proteklih godina, ova mlađahna gospodična nema nikakve veze, osim što dijeli ime s frikušom Winehouse koja je postala glazbeni uzor mnogim mladim Britankama (a i šire).

Prošlo je skoro tri godine od vrlo dobro prihvaćenog albuma “This Is the Life” koji je Amy MacDonald izbacio u elitu ženskog popa, a posebno su ju favorizirali fanovi benda The Cranberries, budući da njena boja glasa i same pjesme podosta podsjećaju na Dolores O’Riordan. Te usporedbe u početku su joj uvelike pomogle, ali su joj sada donijeli i veliki teret.

Kritičari često znaju koristiti termin ‘problem drugog albuma’ jer se kroz povijest mnogo puta događalo da neki bend/glazbenik izda odličan prvi album pa potom razočara drugim, a to se ovdje, na albumu “A Curious Thing” jasno uočava.

Najčešći problem je kada autor pokušava u cijelosti replicirati prvijenac pa dobijemo niz bezličnih kopija ili kad se, nešto rjeđe, odluči za totalni glazbeni remont što opet ne mora nužno sjesti na plodno tlo. Kod MacDonald smo dobili prvu kombinaciju, niz skladbi koje podsjećaju na “This Is the Life”, ali u većini slučajeva, to jednostavno nije to.

Amy je i dalje simpatična, zavodljiva, zna pogoditi lijepe melodije, ali se jasno vidi da su joj godile usporedbe s Dolores, pa se nije htjela niti trunčicu odmaći od nje, pa cijeli album zvuči kao nešto uspjelije djelo od onog što je Dolores izdala prošle godine s “No Baggage?”.

Očito je da na glazbenoj sceni nedostaje čistog popa koji ne miješa dance ili r’n’b u svoje glazbene kulise jer su mnogi velikani popa posljednjih godine ‘zabrijali’ na nešto svoje (prvenstveno Robbie Williams) ili su se raspali (već spomenuti The Cranberries koji se ipak polako vraćaju) ili su u hijatusu (Texas, The Cardigans…), tako da se traži netko tko bi ih mogao zamijeniti. Amy MacDonald je na dobrom putu jer sklada radiofonične pjesme koje će mnogi lako zapamtiti, ali do velikih stvari mora još puno učiti, posebno što se tiče svojeg originalnog zvuka u kojem ne bi zvučala kao spomenuti glazbenici.

Neki inozemni kolege kritičari zamjerili su Amy na predvidljivim tekstovima u pjesmama, ali ja joj to i ne bih uzeo previše za zlo, budući da je još vrlo mlada (ima svega 23 godine) i naglo je postala popularna pa ne čudi da se s time obračunala u pjesmi “An Ordinary Life“. Veći problem ipak leži u tome što nije napravila iskorak dalje u odnosu na prvi album, već lirički stagnira, ako nije i napravila mali korak nazad (nema stihova u rangu “Poison Prince”).

Da sve ipak nije baš toliko sivo, pobrinula se u nekoliko stvari koje pokazuju da može napraviti i značajniji korak prema naprijed. To se ponajprije osjeća u pjesmama “Your Time Will Come” i “This Pretty Face” gdje je očito malo drugačije ‘zamutila’ instrumente, posebno u drugospomenutoj koja podosta nalikuje na neku zagubljenu pjesmu The Fratellisa, dok prvospomenuta ima vrlo hipnotički klavir u refrenu i klasične gitarske dionica u stilu Oasisa iz najboljih dana.

“A Curious Thing” je zabavan albumčić koji će plesati nekoliko mjeseci dok će se izbacivati hitoidni singlići, a potom će brzo pasti u zaborav jer nema tu neke potrebne energije da ostane duže vrijeme među šarolikim pučanstvom. Kako bi se reklo, jedan korak naprijed, dva unatrag… Pjesme nisu previše loše, sve je to podosta slatko i simpatično, ali sam očekivao mnogo više i sigurnije koračanje mlade Amy k folk pop-rocku, a na kraju je ispalo da smo dobili jedan ziheraški album bez pretjeranog istraživanja novog.

Ponavljam, Amy MacDonald je još mlada i treba se još iskristalizirati kao autorica, posebno nakon ovog albuma gdje će morati povući crtu i odlučiti hoće li postati pop-zvijezda kratkog sjaja ili pjevačica na koju možemo ozbiljnije računati i za desetak godina kao ‘odraslu’ osobu. Uskoro će doći još jedan album mlade britanske nade, Amyne srodnice po mnogočemu, Kate Nash (album “My Best Friend Is You”), pa ću moći još bolje uvidjeti koliko Britanija ima snage u pop-folku ili je to ipak samo pop.