Tek četvrtina ‘best of’ kompilacije

Zasigurno nema osobe na kugli zemaljskoj koja nije čula, ili barem načula ime Quincyja Jonesa, najstrastvenijeg glazbenog talenta današnjice koji je direktno krojio tokove glazbene industrije, stoga nije nimalo čudno što ga nazivaju ‘renesansnim čovjekom američke glazbe’.

U svojoj karijeri, dugoj gotovo 60 godina, bio je, nešto još uvijek i jest, vođa benda, jazz trubač (to više nije i nažalost nikad više neće ni biti, s obzirom da mu je iz zdravstvenih razloga još od 1970-tih zabranjeno puhati u ovaj instrument), solist, desna ruka drugim izvođačima, producent, aranžer, dirigent, skladatelj filmske glazbe, vlasnik diskografske kuće Qwest, pisac, te filmski i televizijski producent. Impresivni popis zanimanja koji postaje impresivniji onog trenutka kad čujete kako je sve gore navedene karijere Quincy Jones razvijao paralelno.

76 nominacija za Grammy od kojih je 26 ponio kući (uključujući i onaj iz 1991. za životno djelo, što je više od bilo kojeg živućeg izvođača), 7 nominacija za Oscara (trenutno drži rekord kao najzastupljeniji Afro-Amerikanac), brojne glazbene nagrade i priznanja dovoljno govore o veličini nekadašnjeg studenta bostonskog Berklee College of Music s kojim su oni i više nego ponosni, pa njegova originalna molba za upis visi na školskom zidu.

No, Quincy Jones nama je najpoznatiji kao glavni ‘krivac’ za dva najuspješnija i najprodavanija izdanja svih vremena: prvo je čuvena all-star pjesma “We Are The World” čiji je sav prihod bio namijenjen u humanitarne svrhe, a drugo je album “Thriller” tada još čitavog Michaela Jacksona.

Kao fantastičan producent radio je i sa širokom plejadom glazbenika: Rayom Charlesom, Frankom Sinatrom, Dukeom Ellingtonon, Milesom Davisom, Paulom Simonom, Arethom Franklin i mnogim drugim izvođačima.

I kako sad jedan takav hiperaktivan talent zbiti u 16 pjesama, a 60 godina karijere u 74 minute? Budimo iskreni – nikako. No, to ne znači da je ova kompilacija loša; ne, čak naprotiv, zastupljene su ovdje najvažnije pjesme njegove karijere: “Ai No Corrida“, “Stuff Like That“, “My Cherie Amour“, da ne nabrajam sad sve (jer zaista sve zaslužuju biti nabrojane), ali jednostavno je nedovoljna; ostavlja dojam nedovršenosti.

Naime, najveći problem s Quincyjem jest što njegovih ‘best of’ kompilacija (ili varijacija na temu) ima jako mnogo, svaka izdavačka kuća izdaje svoju, a s obzirom kako ni on nije bio vjeran samo jednom žanru, samim tim otvorio se prostor za izdavanje kompilacija koje će posebno obuhvatiti samo jazz izvedbe, soul uratke, R&B ostvarenja, pa čak i pop naslove.

Teško da će se naći jedna kompletna kompilacija koja bi uistinu obuhvatila njegove najbolje uratke neovisno o žanru.

U prijevodu, za krajnje korisnike, nas slušatelje, sve upućuje na samo jednu stvar: Quincyjeva najbolja ostvarenja i jedan pravi, ako treba i četverostruki ‘best of’ album, još dugo bit će samo nedosanjani san, raštrkan na 15-ak drugih ‘best of’ albuma.