Taylor Swift “Midnights” recenzija: Ambijentalni nokturno

Recenzija: Taylor Swift “Midnights”- album preslušaj na Spotifyu.

Taylor Swift dosta se dobro snalazi u mnoštvu utjelovljenih ličnosti. Ona je jedna od najvećih glazbenica posljednjih nekoliko desetljeća, idol mnogima te obožavana pojava; ona je obična djevojka koja se nosi s tjeskobama, slomljenim srcem i drastično različitim osjećajima. U biti, vidi se dualnost; karakterna složenost osobe čije se priče vrlo rado mogu slušati. Pored svega, slave i intime, njezin glas je polivalentan i pronicljiv – navigira iskustvima; bavi se načinima nošenja s iteracijama ličnosti, a nešto manje s pojedinačnim prikazima. Na primjer, Swift se ne posvećuje jedom stanju uzrokovanom nekim događajem, već se prezentira kao netko tko na pojedinu situaciju reagira na više kontrirajućih načina – prilično ljudska karakteristika. Ona koristi sve kutove kako bi vlastito iskustvo pretočila u empatične ekshibicije, a dokaz talenta je suptilna narativna adaptabilnost, sazrijevanje te stilska nadogradnja.

Nakon nekoliko lošijih izdanja (“reputation“, “Lover“), albumi iz 2020. godine, “Folklore“ i “Evermore“, bili su značajan pomak prema suzdržanijem, manje egocentričnom izlaganju emocije i profinjenijem pristupu. Zakoračilo se u niz vinjeta, pletoru likova i anegdota, koje su činile, iako ne grandiozan, vrlo topao, atraktivan materijal pun osobnosti, obogaćen pametnim kompozicijskim tehnikama. Glazbenica ja tada napokon počela opravdavati kantautorska očekivanja; naginjati pero prema odvažnim smjerovima. Upravo je iz tih razloga njen deseti studijski projekt “Midnights“ donekle frustrirajuće slušanje – povratak u ono naučeno i ugodno. Pjesme ovdje čine se izuzetno poznatima; kao reciklirane verzije nečeg što smo prethodno čuli – zvuk je neambiciozan i suviše oslonjen na stvaranje atmosfere, ponekad razgoljen te nedovršen. Kao da se došlo do raskrižja gdje se postavlja pitanje hoće li se nastaviti obračunavati s prošlošću ili krenuti naprijed.

“Midnights” se zapravo čini kao produžetak ranijih izdanja – većina skladbi komotno može zasjesti na neko od prijašnjih djela (npr. “Vigilante Shit“ naprednija je verzija neodređenog “reputation“ trenutka, mada tematski evocira “no body, no crime“ s “Evermore”-a). O stilskoj dosljednosti može se diskutirati, ali aktualna kompilacija konkretno oslikava temu ponoćne kontemplacije potezima sirupastih sintesajzera koji radu daju kojekakav ambijentalan, usporeni učinak. Koncept se čini interesantnim, no na njega se, između ostalog, treba gledati kao na izliku za ponovnim uronom u ono poznato – zaključak ovisi o slušatelju. Produkcija nije loša, no korištena paleta prečesto se čini suhoparnom, ponekad i napadnom (“You’re On Your Own, Kid“ kao generalan primjer). U jednu ruku, mogao bih reći kako je “Midnights“ zaokruženija, punija verzija “reputation“-a (oslanjanje na sintetičke audio podražaje) koja inkorporira ostala ključna Swift-obilježja.

Narativna strana također je prepoznatljiva, iako i dalje zanimljiva. Taylor je uvijek kvalitetno pisala o samoj sebi, s preciznošću dnevnika i nemilosrdnim prevrtanjem vlastitih iskustava. Album, paralelno s navedenim, upija stajališta promatrača, čineći ih svojima. Na pojedinim mjestima, recitiraju se romantične frustracije te se opisuju izljevi sirove strasti, dok se drugdje komentira pažljivo promatrani život kojeg su drugi neprestano iskorištavali. Glazbenica se kontinuirano nosi s unutarnjim sukobima; mislima koje joj prolaze kroz um u ranim jutarnjim satima, kada nastupaju samoća i nesanica. Zbog konteksta, razumljivo je kako iz pjesama često usporedno prodiru nesigurnost i samopouzdanje, nemir te impulzivnost, ponekad skriveni nešto optimističnijom produkcijom Antonoffa. Tu se kantautoričini najmračniji momenti stapaju s ušećerenim melodijama i synth-potezima, čineći njene strahove užareno svjetlima.

Da se razumijemo, “Midnights“ je daleko od lošeg proizvoda. Premda derivativan, obogaćen je ugodnim melodijama, zaigranim tekstovima (zanemarimo poneke zbilja loše stihove) te neospornim vibeom. Pjesme poput “Lavander Haze“, “Anti-Hero“ i “Sweet Nothing“ gotovo su genijalne, među najboljima u autoričinoj diskografiji, dok ostatak albuma varira od vrlo dobrog do, u najgorem slučaju, manjkavog. Meni ponekad nedovoljno privlačni korak unazad te pogled prema prošlošću za Swift vjerojatno predstavljaju nužnost – izvlačenje onog najboljeg iz svojeg opusa kako bi naredne odluke bile što uspješnije. S tehničke strane, miks može djelovati nedovršeno, a instrumentacija skeletna, no pametno korištenje vokala te uobičajeno snažno pisanje nadoknađuju nedostatke. “Midnights“ se može veoma lagano podnijeti; probaviti – valovi zvuka klize niz uši gotovo neprimjetno, dok pjevanje šarmira blagim varijacijama koje nagovješćuju promjene raspoloženja ili karaktera. Sve u svemu, raspon je malen, ali doseg širok.