Taylor Swift: Ponovno na tronu pop glazbe

Taylor Swift je sa svojih nepunih trideset već pokupila toliko nagrada te srušila toliko rekorda u prodaji albuma, singlova i zarada s turneja da ih je sve teško prebrojati. Stoga ne čudi da je triput birana u Timeovih 100 najutjecajnijih ljudi na svijetu, a našla se i na Forbesovoj listi 100 najmoćnijih žena svijeta, na kojoj inače tradicionalno predvodi Angela Merkel. Album “1989“ iz 2014. predstavljao je njezinu izrazito uspješnu i izrazito bezbolnu tranziciju od američke country superzvijezde u globalnu pop ikonu, kojoj trenutno nitko zapravo ne može parirati po popularnosti i utjecaju.

Klasična je američka ljepotica i ima odličan glas, ali, naravno, ima i ljepših žena i ima i mnogo boljih vokala – ključ njezinog uspjeha leži u njezinim songwriterskim sposobnostima – jednostavno zna kako pisati prokleto zarazne pjesme, a svi koji su surađivali s njom tvrde da to radi izuzetnom brzinom i lakoćom. Često joj, gotovo uvijek, kao inspiracija služe događaji i iskustva iz vlastitog života u kojem ne manjka uzbuđenja i turbulencija. Tako je “reputation“ iz 2017. bio njen pomalo gorak odgovor na određene negativne medijske napise i pokušaje da ju se prikaže u lošem svijetlu, no ove godine se vraća bez zamjerki, ponovno u karakteristično dobrom raspoloženju i ružičastom pogledu na svijet sedmim studijskim albumom “Lover“.

“Lover“ nekako preskače “reputation“ i nastavlja se direktno na “1989“, kako tematski tako i glazbeno – ponovno se vraća na iskričavi pop pomiješan u jednakim mjerama s danceom  i synth-popom koliko i R&B-jem i ponovno je usmjeren na ljubavne odnose kao glavnu inspiraciju. No, za razliku od “1989“ čiji su singlovi besprijekorno odabrani, pa su “Shake It Off“, “Blank Space“ i “Bad Blood“ bile ujedno i najbolje i komercijalno najuspješnije pjesme, čini se da su singlovi s “Lover“ birani nekom drugom, čudnom logikom.

Tako je “ME!“, prvi singl skinut s albuma, duet s Brendonom Uriem iz Panic! At The Disco, unatoč fenomenalnom videospotu koji ga prati i pokušaju da se dotakne tema individualizma općenito i individualizma u romantičnoj vezi, jedna od manje upečatljivih stvari s albuma, na kojem je kasnije degradirana u traku 16. Slično vrijedi i za drugi singl, “You Need To Calm Down“, u kojem se Swift obraća internetskim trolovima, odabran vjerojatno iz razloga što u njemu pruža potporu LGBTQ+ zajednici, no nije na razini njezinih najboljih pjesama. Pogodili su tek s trećim singlom, naslovnom “Lover“, koja je prekrasna ljubavna balada s mrvicom countryja, a čija instrumentalna melodija vuče na kultnu “Fade Into You“ Mazzy Stara, možda čak i dovoljno za neku potencijalnu tužbu.

Izbor singlova postaje vam još čudniji nakon što preslušate prvu polovicu albuma koja je prepuna zaraznih, udarnih pjesama a la Taylor Swift. Uvodna “I Forgot That You Existed“ sa zaraznim beatom i minimalističkom produkcijom pronalazi Swift u odličnom raspoloženju, dok se totalno opušteno izruguje svojim hejterima, pjevajući doslovno kroz smijeh: “It isn’t love, it isn’t hate, it’s just indifference“, očito okrećući novu stranicu u svojim odnosima s medijima. Slijedi ju “Cruel Summer“, synth-pop oda zakučastim ljetnim romansama napisana u kolaboraciji sa St. Vincent, s izrazito zaraznim, emotivnim i šljokičastim refrenom.

U “The Man“ Swift će se pozabaviti jednakosti među spolovima, no pjesma je previše ispunjena njezinim ekscentričnostima i njezinim ne tako običnim životnim iskustvom da bi postala neka vrsta himne – dok ona želi da ju se tretira isto kao Leonarda DiCaprija kad dođe u St. Tropez, vi vjerojatno želite imati istu plaću kao vaš kolega koji radi isti posao. Bez obzira na to, njen stav, odlučnost i energičnost ovdje jednostavno isijavaju girl power na sve strane: “I’m so sick of running as fast as I can, wondering if I’d get there quicker if I was a man“, kaže Taylor, i ovdje je žene svijeta mogu razumjeti i naljutiti se zajedno s njom na dvostruke standarde kojima su još uvijek svakodnevno izložene.

Sjetna “Miss Americana & The Heartbreak Prince“ predstavlja još jedan kuriozitet na albumu – kroz prizmu srednjoškolske romanse Swift se po prvi puta odlučila okušati  u politički obojenoj pjesmi i to joj, kao još jedan testament njezinim songwriterskim sposobnostima, ovdje zaista uspijeva: “American stories burning before me/I’m feeling helpless, the damsels are depressed/Boys will be boys then, where are the wise men?/Darling, I’m scared“, suptilno i delikatnim vokabularom izrazit će svoje nezadovoljstvo trenutačnim stanjem u Americi. Kao produžetak ove pjesme, dosad tvrdoglavo i konzistentno apolitična u intervjuima, po prvi puta se i značajnije angažirala oko animiranja mladih ljudi da glasaju i jasno dala do znanja da je Trump u najmanju ruku živcira. U vrlo šarmantnoj i simpatičnoj “Paper Rings“ zajedno s producentom Jackom Antonoffom, s kojim uspješno surađuje već na trećem uzastopnom albumu, upustit će se i u sladunjavi punk-pop, a Antonoff ovim albumom dokazuje da nije bez razloga trenutačno jedan od najtraženijih producenata – ove je godine surađivao i s Lanom Del Rey na njezinom fantastičnom “Norman Fucking Rockwell!“.

Na drugoj polovici albuma ističe se akustična laganica “Soon You’ll Get Better“ u suradnji s Dixie Chicks na vokalima, banju i violinama koja apsolutno slama srce – Taylor ju je napisala za svoju majku kojoj je ove godine po drugi puta dijagnosticiran rak, te je bez sumnje najemocionalnija i najosobnija pjesma na albumu. Tu je još i vrlo senzualna i romantična R&B traka “False God“ s puno religijskih motiva i saksofonskim ornamentima te vrlo jednostavna ali efektna klavirska balada “It’s Nice To Have A Friend“, koju mnogi hvale kao pomak prema zrelijem shvaćanju ljubavi od strane Swift.

U konačnici, “Lover“ zaslužuje mnogo hvalospjeva, ali je daleko od savršenog albuma. Mana mu je prije svega što je sa svojih 18 pjesama jednostavno predug da bi vam održao pažnju, a pažljiviji i stroži izbor pjesama eliminirao bi i slabije trenutke s ploče, kao što je primjerice “London Boy“, nekakva vrsta fancy turističkog vodiča po Londonu za Swift i njezinog engleskog dečka, za koju se ne možete odlučiti je li samo blesava ili je ipak bar blesavo simpatična. Također, u više navrata na albumu je vrlo teško poistovjetiti se s onime što Swift pjeva, budući da svijet promatra iz privilegirane perspektive koja se često provlači i kroz njezine tekstove i oduzima im ikakvu šansu da dostignu status univerzalnosti. No, s druge strane, u više pjesama pokazuje da vrlo brzo uči i da je, kad tako odluči, itekako sposobna nadići neke svoje prizemnije i razmaženije impulse.

U svakom slučaju, “Lover“ je još jedna potvrda njezinog zvjezdanog statusa, i to ne samo u komercijalnom smislu, iako je naravno, zasjeo na broj 1 mnogih top listi diljem svijeta, ne samo u njezinom rodnom SAD-u. Privremeno su joj tu poziciju oduzeli Tool svojim “Fear Inoculum“ što je šokiralo njezine mlađahne fanove koji su se iščuđavali tom nekom nepoznatom bendu. Na taj album čekalo se 13 godina, pa će, kad se prašina malo slegne, “Lover“ ponovno preuzeti tu poziciju na koju smo, kad je Taylor Swift u pitanju, već odavno naviknuti – zasluženo, rekla bih – Swift je zaista jedinstvena, zabavna i intrigantna pojava u svijetu pop glazbe.