Tamna strana tamne strane mjeseca

1973. do tada umjereno popularna grupa Pink Floyd je napravila rusvaj na top-listama albumom “Dark Side of the Moon”. 37 godina kasnije The Flaming Lips pojačani grupom Stardeath and White Dwarfs rade rusvaj od “Dark Side of the Moon“.

Tako bi se ukratko mogao opisati najnoviji CD grupe The Flaming Lips koji obrađuje album Pink Floyda “Dark Side of the Moon” u svojoj cijelosti. I ako jedna riječ u prethodnoj rečenici savršeno paše, onda je to riječ obrada.

Da podsjetim, originalni album Pink Floyda je zamišljen kao elegantan protest protiv kapitalizma i materijalizma. Taj protest je upakiran u najfiniji zvuk, a ono što je bilo ispod toga bila je slobodno plutajuća tuga, i to ona vrsta tuge za koju se ne zna je li ju bolje zatomiti ili reći jasno i glasno i ta nedoumica još više razdire.

Što su od svega toga napravili The Flaming Lipsi, potpomognuti bendom Stardeath and White Dwarfs (u kojem je jedan od članova Dennis Coyne, nećak Wayne Coynea)? Ako su Pink Floydi bili momci koji bi stidljivo rekli ‘Kapitalizam, to nisam ja!’ i utapali tugu u nekim unutarnjim zakučastim svjetovima, onda su The Flaming Lipsi i suradnici neizrecivo dobrog imena sprženi i ubijeni od tog kapitalizma.

Lipsi i drugovi ga ne osuđuju, oni u svojim interpretacijama samo konstatiraju da ih je taj sistem prežvakao i ispljunuo. Ako Floydi još imaju neke veze s time, Lipsi i kompanija u svojoj interpretaciji su se potpuno otkačili od sistema (kako čudno za primijetiti, zar ne?).

Ili, ako hoćete dalju usporedbu, Pink Floydi su uglađeni advokati u skupim odijelima koji će na nekom zamišljenom sudu napadati sistem i to činiti puštajući “Dark Side of the Moon”, The Flaming Lipsi i kolege su studenti filozofije i indologije koji su upravo dali otkaz u McDonald’su i s preostalom lovom misle kupiti grunt negdje u nekoj vukoljubini, sagraditi kakvu baraku, kupiti malo sjemenki, posaditi marihuanu (kućna radinost je kućna radinost!), te proširivati svijest.

U glazbenom dijelu to izgleda ovako: sve raspjevane kristalno čiste arije su zamijenjene kvrčanjem, cviljenjem i zujanjem. “Use and Them” original čak uspijeva nadmašiti u novom, pomalo freak-folk aranžmanu. Potonja čak uspijeva zazvučati pomaknuto ljupko. Najviše slobode su si uzeli u instrumentalnim pasažima, s promjenjivim rezultatima. Najveća zamjerka je da Clare Torry nije potpisana na “The Great Gig in the Sky” na ovitku albuma.

“Dark Side of The Moon” The Flaming Lipsa je vrlo interesantno slušanje, iako je riječ o albumu obrada, on posjeduje autorski pečat. Proslavljeni muzičari Peaches i Henry Rollins gostuju, ali sam album nikad nije prenemaganje per se, nego doista autentičan izraz koji se utjelovio već prije u autorskom radu grupe Pink Floyd.

Ipak, original je teško nadmašiti i dojam je, unatoč svim vrlinama ovog albuma, da je ovaj “Dark Side of the Moon” ipak samo za relativno uzak krug publike, unatoč golemoj količini sljedbenika Floyda, The Flaming Lipsa, Henry Rollinsa i Peaches.