Paolo Conte
Live Arena di Verona
Datum izdanja: 17.03.2006.
Izdavač: Atlantic / Dancing Bear
Žanr: Pop
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Paolo Conte – pjesnik, slikar, bivši odvjetnik iz sjevernotalijanskog Astija, svojim jedinstvenim glazbenim pristupom oduševljava svoje sunarodnjake još od ranih sedamdesetih godina prošlog stoljeća, a ostatak svijeta se za njega zainteresirao tek 1998. kad je u SAD-u objavljena kompilacija njegovih najvećih hitova.
Šezdesetdevetogodišnji glazbenik samom svojom pojavom – svojim naboranim licem i sugestivnim hrapavim glasom – odaje s kakvom boemskom dušom imamo posla, a istovremeno nam daje naslutiti tematiku i glazbeni stil svojih pjesama.
Sa zapaljenom cigaretom u ruci, sjedeći na barskoj stolici negdje u kutu malenog, dimom ispunjenog kafića, Conte je taj koji će svojim stihovima prokomentirati ljudsku prirodu umotavši ih u blues, jazz, tango, kabare i mnoge druge stilove čineći sjajan crossover obilato koristeći, čak gurajući u prvi plan instrumente poput saksofona, klarineta, harmonike, pa čak i kazooa.
Svojim specifičnim glazbenim stilom, no istovremeno zahvaljujući šansoni koja je sveprisutna u njegovom stvaralaštvu, Paolo Conte genijalna je talijanska kombinacija Toma Waitsa i Leonarda Cohena. A ako bi tražili neke našem podneblju bliske izvođače, rekli bi kako je Conte kombinacija Arsena Dedića, Tome Bebića, pa čak i Đorđa Balaševića.
Nakon novog uratka iz 2004., albuma “Elegia”, prvog nakon gotovo deset godina provedenih na koncertima i projektima nevezanima uz glazbu, Paolo Conte odlučio se, po peti put u svojoj karijeri, snimiti koncert uživo, a kao mjesto izvođenja 22 pjesme, od kojih osam nikad prije nije bilo odsvirano uživo, odabrao je arenu u Veroni.
Dobro, nisu baš sve pjesme iz veronske Arene: “Cuanta pasion” neobjavljena je studijska snimka uz gostujućeg gitaristu Maria Reyesa (poznatijeg iz doba dok je žario i palio s Gypsy Kingsima) i španjolske pjevačice Carmen Amor.
Uz pratnju svojih standardnih glazbenika (Daniele di Gregorio, Jino Touche, Daniele dall’Olmo, Massimo Pitzianti, Claudio Chiara, Luca Velotti i Lucio Caliendo), Conte nam je predstavio par promjena u aranžmanima: više ritma, zanimljiviji motivi, sve kako bi se ispunio prostor jednog takvog zdanja i kompenzirala razlika između intimnih prostora malenih kazališnih dvorana na što se Conteova publika, pa i on sam, već odavno naviknula.
Sam Conte rekao je da je uloženo iznimno mnogo truda kako bi se pjesme prilagodile otvorenom prostoru, potrebno je bilo voditi računa o čistoći zvuka i ozvučenju, prijelazima iz glasnog u tiši dio koncerta, a i sama pomisao na brojnost publike mogla je obeshrabriti izvođača koji najbolje funkcionira uz što manje prisutan broj obožavatelja.
Što se samog repertoara tiče, šest pjesama je s posljednjeg albuma “Elegia” (“Elegia“, “Sandwich Man“, “Molto lontano“, “Bamboolah“, “Chissa” i “La vecchia giacca nuova“), dok ostatak prati cjelokupan presjek njegove karijere, poput svojevrsnog “The Best of” albuma uživo.
I bez obzira radi li se o laganim šansonama gdje Conte za crno-bijelim tipkama stvara jednu mističnu atmosferu (“Bamboolah”, “Madeleine“, “Max” “Sotto le stelle del jazz“) ili o potpunim razuzdanim trenucima koncerta (“Lo zio“, “Diavolo Rosso“, “Come-di“), gdje čak i publika preuzima dio pjesme (“Via Con Me” na bisu); čak nije bitno pjeva li Conte na talijanskom ili kombinaciji talijanskog i engleskog, najbitnije je što će vas uvjeriti kako doista uživa u onome što radi, te kako iza svakog izgovorenog stiha stoji ogromno životno iskustvo kao temelj svake pjesme.
Conte zaista suvereno vlada koncertom, od samog početka do kraja, bez greške, uz fantastičnu potporu i nadopunu svojih suradnika na pozornici savršeno klizeći kroz pjesme i svakako je iz svake minute vidljivo koliko je truda, vježbe i emocija uloženo u ovaj nastup kojeg se ni u kom slučaju ne smije doživjeti kao s većinom albuma uživo koji služe samo kako bi se popunila praznina između dva studijska albuma.
Još jedna stvar povezuje Contea s Tomom Waitsom: jedan Tom Waits zasjet će za klavir i ispjevati jedne od najljepših pjesama svih vremena, dok će drugi svirati na pili, demonizirati udaraljke zajedno s puhačkom sekcijom izbačenom iz simfonijskog orkestra, te zapjevati u megafon.
Gotovo ista stvar je i s Paolom Conteom, a ono što čini razliku jest što je Waits nešto mlađi, a samim tim i nešto luđi od talijanskog velemajstora.