Talent ide na audiciju

Poznat kao ‘Onaj koji je Vitasoviću pisao hitove’, Livio Morosin se ponaša kao da za hrvatsku estradnu scenu brine onoliko koliko banke u Hrvatskoj o socijalnoj osjetljivosti.

Svirajući za svoju dušu, Morosin je u nekoliko dekada takvog sviranja uspio skupiti zamjetan broj izvrsnih, iako stilski razbacanih pjesama. Okušavao se i kao pjevač (nije mu baš išlo na početku), pa se družio s Radom Šerbedžijom, malo je lutao po raznim festivalima, radio primijenjenu muziku, i cijelo vrijeme kao da ga nije bilo briga hoće li se njegovo djelo konačno pročuti i hoće li se konačno svrstati u kategoriju opće poštovanih autora za koje su ‘svi čuli’.Album “Glas Istre” bi mogao biti ta prekretnica: u 33 minute sadrži nekoliko za radio prilično prijemčivih pop-komada koji bi mogli Morosina dovesti do svjetla show biznisa. Uvodna “More dimboko, nebo visoko” je rođeni hit, a “Dajte mi libar” bi mogla privući Morosinu obožavatelje Toma Waitsa.

Zaključna “I’m Gonna Love You” pak odlazi na treći kraj ekstrema, zvuči kao “Loaded” grupe Primal Scream, a bit će koketiranja s tradicionalnim istarskim zvukom kojeg će Livio sasvim pristojno “pripitomiti” i usmjeriti u svoje sfere. Unatoč stilskoj shizofreniji, album se neobjašnjivo lako sluša, a Morosin zvuči razigrano, inspirirano i najvažnije, pjevački korektno i kompetentno.

“Glas Istre” ipak nije glas Istre: intimistički produciran, lišen nekih ‘velikih tema’, “Glas Istre” je album atmosfere: nije Istra samo more, ribari i dobroćudni ljudi koji imaju dobra vina, već Istra je i hrpa zbunjenih i ukletih duša, koji su pripravljajući svoje domaće vino dobili metanol, a takva poredba dobro opisuje i ostala područja njihovih djelatnosti.

“Glas Istre” je dobio ime po novinama, koje, kao i sve novine koje ne žive od žutila, imaju problema s nakladom, sponzorima i održivošću. U pola sata Morosin se ponaša kao na audiciji, odnosno, kao da pokazuje sve što zna: instrumentale, etno prizvuke, country-rock stilizacije, tex mex, ambijentalne pjesme, jedino nema turbo folka i death metala, no teško da će to smetati prosječnom poštovatelju Morosinova rada. Alen Vitasović Morosinu pjevuši na “Nikolini“, a i Vlado Kreslin se motao po studiju, što nije ostalo nezabilježeno u vidu vokala.

Druga violina u ovom projektu ipak nisu ni Vitasović ni Kreslin, nego Tomislav Šestan, a treći čovjek je Željko Šatović, koji je ovaj album oplemenio sviranjem na narodnim instrumentima. “Drugi ples“, koja uključuje narodne instrumente, zvuči vrlo halucinogeno i psihodelično: tako je to kad ljudi znaju dobro svirati. A kod ljudi koji znaju dobro slušati, “Glas Istre” će sasvim sigurno visoko kotirati kao ploča koja dokazuje kako je lako moguće žanrove spojiti, dobro začiniti, skuhati i uživati u konzumaciji.