Tako se to radi Sir Paul

Priznajem da sam, prije nego li je i jedno slovo otisnuto na imaginarnom papiru programa za pisanje bezidejno buljio u ekran svog računala i pitao se ‘kako početi?’, ‘što reći?’. Nije mala stvar napisati recenziju dvadesetog po redu samostalnog albuma bivšeg Beatlesa i najbogatijeg čovjeka Velike Britanije – Sir Paul McCartneyja. Nije mala stvar za mene koji sam uvijek cijenio i volio slušati Paula bilo u njegovim solo izdanjima bilo kao vođu Wingsa, a osobito kao jednog od članova popularne Liverpoolske četvorke.

Čovjek koji je svojom glazbom, glazbom Beatlesa, udario temelje popularnoj glazbi i koji je i dan danas neiscrpan izvor ideja glazbenicima sigurno vas ne može ostaviti ravnodušnima i samim uzimanjem albuma u ruke osjećate izvjesno strahopoštovanje.

Riječ je o (spomenuo sam maločas) dvadesetom studijskom albumu pod nazivom “Chaos And Creation In The Backyard“. Kao što i priliči glazbeniku kalibra Paul McCartneyja album je perfektno producentski odrađen. Najviše zasluga za to valja pripisati dobro poznatom producentu Nigelu Godrichu koji je producirao albume izvođača kao što su Radiohead i Beck. Naravno da nitko nije ni očekivao da će Godrich pretvori album ove plemenite britanske pop-rock institucije u jedno od djela sličnih Radioheadu.

Međutim, slušajući pjesme kao što je primjerice “Too Much Rain” ne možete a da se ne zapitate kako bi bilo da je utjecaj postojao i da je bio malo agresivnije izražen. No za razliku od nje postoje vrhunci na ovom albumu kao što je singl “Fine Line” u kojem Godricheva produkcija igra ključnu ulogu i daje glazbi izvjesnu lakoću.

Jedna od pjesama u kojoj Paul pokazuje svoju genijalnost je lagana pop-rock balada “Jenny Wren“. Stvaranjem ovakvih pjesma podvlači se crta kojom se razdvajaju obični smrtnici od pravih legendi. Lakoća i jednostavnost na – prvo slušanje -, a opet tolika snaga i energija koja izvire iz melodija ove skladbe pokazuju da McCartney s takvom jednostavnošću i lakoćom piše skladbe kakve nešto manji talenti ne mogu stvoriti u čitavoj svojoj karijeri.

Ovaj album mi je uistinu došao kao melem na ranu nakon svih ovih instant bendova koje sam u zadnje vrijeme imao prilike čuti, a koji igraju na kartu instant bogaćenja po principu ‘svirala je jedno ljeto’. Nema tu čarolije, nema duše u tim skladbama. Sve je isto i bezlično rađeno na isti kalup. Prava je dragocjenost da još ima majstora stare škole koji nas povremeno prisjete kako se to nekad radilo. Još samo da Floydi snime novi album i okrenu svjetsku turneju onda bi sve stvari sjele na svoje mjesto!