Tajni život Plantove muze

Za američku bluegrass pjevačicu Alison Krauss manje upućeni su čuli po suradnji s macho rockerom Robertom Plantom, kada je 2007. objavljen njihov zajednički album “Raising Sand” koji je pobrao odlične kritike i nametnuo se kao jedan od favorita za album godine.

Gotička americana tog albuma možda je bila veliko iznenađenje za
Plantove obožavatelje, no za Alison Krauss to je bio samo normalan
nastavak stvari.

Karijera glavne junakinje ove kompilacije počela je još sredinom osamdesetih kada je, još debelo u svojim tinejdžerskim godinama, objavila svoj prvi album “Different Strokes”. Od onda redovito izdaje ploče, što pod svojim, što pod imenom Alison Krauss & Union Station. A i osvojila je preko dva tuceta Grammya, što će reći jedan Grammy godišnje u prosjeku.

Osim što je pjevačica izuzetno čistog soprana, ona je i respektabilna violinistica, a njen stil u kojem se ona najbolje snalazi grubo bi se mogao opisati kao spori bluegrass, no ima tu i countrya te srodnih žanrova koji se u jednom momentu pretapaju, u drugom razilaze pa se zovu zajedničkim imenom americana. Koji god stil bio, dvije stvari ostaju konstanta: naglasak je na akustičnim instrumentima (ili barem na električnim instrumentima koji zvuče kao akustični) uz dodatak pedal steel gitare te pristup manje je više uz odsustvo sirupastih aranžmana koji su sposobni ubiti bilo koji glazbeni žanr, a ne samo country ili bluegrass.

“Essential” nudi kratak ali upečatljiv presjek Kraussine karijere i činjenica da su najbolje snimke na ovoj kompilaciji one s koncerata potvrđuje njenu izjavu da se Krauss bolje snalazi na bini nego u studiju. Pred publikom Krauss kao da dobije injekciju koju iskoristi na najbolji mogući način: tako da ujedini spontanost s jedne strane i kontrolu glasa s druge.

Glavna mana ove kompilacije je ujedno i njena vrlina: u nepune 52 minute smjestilo se 14 pjesama. A na ovom disku možda se mogla naći i još koja pjesma – tihi favorit, no cilj ove kompilacije je da bude tek uvodno poglavlje u Alisoninu diskografiju.

Stoga ne čudi tek jedna stvar s “Raising Sanda” kad je ionako plan da onaj tko čuje “Essential” na ovaj ili onaj način proba nabaviti i ostale albume. A onda, nije li možda bolje preskočiti “Essential Alison Krauss” pa odmah prijeći na njene albume? Hm, hm, vječno pitanje…