Svojih pet minuta slave potrošili su na prvijencu

Sve je odjednom lakše kad ti se odmah u startu dogodi jedan megahit. Foster The People upravo su imali tu sreću da im se pjesma “Pumped Up Kicks” iskomercijalizira do krajnjih granica, pa ju je u jednom trenu bilo već i teško slušati.

Koliko god dobra i zarazna ta pjesma bila, ona nije mogla sakriti sve mane Foster The Peoplea čiji je album prvijenac “Torches” tek dosegao sferu prosječnog ostvarenja. Točno takav dojam ostavlja i novi album “Supermodel” koji čak donekle ima i sličan format, samo što ovaj put nisu pogodili toliko veliki hit kao s “Pumped Up Kicks”.

Foster The People su u osnovi indie pop rock bend s naznakom da su bliži popu posebno zbog ubacivanja mnogo plesnih elemenata. Sama glazba im se bazira na pomalo eksperimentalnim podlogama u kojima je ispremješano sve i svašta (tu bi ih djelomično mogli usporediti s Vampire Weekendom samo što oni to rade mnogo bolje i zanimljivije), a tekstovi su onako prosječni, bez nekih iznenađenja.Pjesma koja ima ono potrebno da postane najveći hit albuma jest svakako “Coming of Age“, pa je i logična odluka da upravo ona najavi album. Njena zaraznost ipak nije u tolikoj mjeri velika da bi sad svi masovno poludjeli za njom, ali je sasvim dovoljan ‘teaser’ za album. Nakon početka preslušavanja albuma ipak se shvati da jedna lasta ne čini proljeće i da će album ponovno biti nešto što će od pjesme do pjesme izazivati prevelike šokove u kvaliteti.Pokušat ću izdvojiti nekoliko boljih pjesama zbog koji vrijedi preslušati album poput zanimljive psihodelije “Pseudologia Fantastica” koja nalikuje na radove The Flaming Lipsa i MGMT-a, “Goats in Trees” koja se ističe po tome što je lišena svih nepotrebnih dodataka i vodi nas kroz laganu i opuštajuću atmosferu akustike, te “The Truth” koja je mješavina već ranije spomenutih MGMT i Vampire Weekenda.

Ipak, većina albuma balansira kroz nešto slabije brojeve gdje se različitim trikovima pokušalo obogatiti u startu blijede pjesme. Među takve momente ponajprije upadaju skladbe kao što su “Best Friend” koja toliko loše pokušava kopirati dance Empire of the Suna ili “Tabloid Super Junkie” gdje žele zvučati eklektično kao Beck.

Ako ćemo biti do kraja iskreni, Foster The People imali su svojih pet minuta slave i tek s ponekom pjesmom albuma će uspjeti zadržati djelić ranije stečene slave. Sreću kakvu su imali s “Pumped Up Kicks” teško mogu ponovno doživjeti jer ovdje nema tako jakih i hitoidnih skladbi (osim “Coming of Age”), a u odnosu na konkurenciju, ipak zvuče kao tek drugorazredni neopsihodeličan bend koji voli dance glazbu i pop hitove. U prilog im jedino ide da trenutno i njihovi glavni oponenti nisu baš u nekoj bajnoj formi…