Svjetlo u sredini tunela

Mada sumnjam da će puno pripomoći u izlasku hrvatskog rocka iz ‘bljuzge’ u kojoj se koprca već godinama, bez naznake da bi iz nje uskoro mogao izaći opran, činjenica je da je zagrebački Skaut svojim debut albumom vratio nadu da u toj našoj muzičkoj branši ipak nije sve tako crno kako se mnogima čini.

Sudeći po ovome, ali i još nekim našim materijalima koje sam imao priliku čuti zadnjih godina, očito je glavni problem u sveopćem medijskom neprepoznavanju potencijala kvalitetnih bendova, koji zbog takvog odnosa vrlo često ostaju zaboravljeni u podzemlju, a još se češće događa da se, nažalost, raspadnu, bez da dočekaju pravu priliku da pokažu koliko, i da li uopća vrijede. Vjerujem da ista sudbina neće zadesiti Skaute, a da je izbjegnu, za to imaju jak adut – “Nož za dvoje“.

Jer, zna se uloga medija i marketinga, koji vrlo često kod nas od prosječnih postava znaju napraviti velike zvijezde. Bolje reći kvazi zvijezde. No, iz sumraka, da ne kažem mraka hrvatskog rock realiteta, vratimo se mi ipak radije na Skautov album. Koji me, priznajem, iznimno ugodno iznenadio.

Stilska baza oko koje se vrti kompletan materijal je čvrsti, europeizirani hard rock, koji se alternativno ‘druži’ s garažom, progresivno s umjerenom psihodelijom, a rockerski čak i s heavy metalom. Da ne bih bacao paralele između Skauta i stranih izvođača, izdvojit ću one značajnije s naših prostora, s kojima ima nešto zajedničko. To bi bili Hard Time, Opća opasnost, Laufer i Majke, a nije za zanemariti niti ‘maestral s istoka’, pristigao s ostavštine Ekatarine Velike.

Ove su usporedbe istaknute iz razloga da bi neupućenima u rad ovog benda, među kojima sam donedavno i ja bio, nešto lakše bilo shvatiti što ih ovdje očekuje. No, da ne bi ispalo kako Skaut nema svojih aduta, treba svakako spomenuti da je tu na prvom mjestu odličan vokal Ivana Veljače, visokih modulativnih vrijednosti, a posebno su značajni inteligentni tekstovi, u kojima se, osim u rijetkim slučajevima, izbjegava ponavljanje beskrajno plitkih refrena, kojima je često jedini smisao postojanja rimovanje svakog stiha, ma kako to smiješno izgledalo. Ovdje to nije tako, i, mada se lyricsi znaju u prvi mah učiniti besmislenima, nepovezanima, njihovo pomnije proučavanje, najprije ‘suhih’, a nakon toga i u kombinaciji s instrumentalnim izvedbama, donosi im sasvim novu dimenziju.

Također, aranžmani su lijepo posloženi, a sinhronizirana tehnička izvedba, u kojoj su individualne role svedene na otprilike jednaki omjer zastupljenosti u svim naslovima, još je jedna u nizu kvaliteta ovog albuma. Od spomenutih vokala, preko čvrstih gitarističkih riffova (Gordan Dragić/Veljača), pa, što me posebno veseli, utjecajnih baseva (Tomislav Šušak), koji znaju napraviti i kvalitetne solo ‘ispade’, ili tipičnih, čvrstih, ritmoloških heavy rock bubnjeva u izvedbi Davora Marinca.

Sve to skupa odiše jednom velikom harmonijom, a dobrim dijelom i melodijom, u kojoj je do zadovoljavajućih granica izbjegnuta mogućnost prenaglašenog isticanja komercijalnih ‘vrijednosti’. Iz navedenoga se lako zaključuje da je i produkcija (Kadri Bassic/Studio Headoneast) napravljena na profesionalnoj razini, na kakvu se baš i ne nailazi često (i ne samo kod nas) u debitantskim ostvarenjima demo bendova, kakav je Skaut donedavno bio.

Što se tiče pjesama, njih je na albumu jedanaest, i to autorskih, odluku o najboljoj prepustio bih individualnim procjenama, a ja ću opisati neke koje su na mene ostavile snažniji dojam. To je u prvom redu žestoki hard rock naslov “Kako je umro Petar Pan“, za koje je snimlejni video spot, s izuzetnim gitarističkim ritmikama i heavy solažama, pa “Onda i sad“, stvar sa sličnim karakteristikama.

“Pali anđeo” je laganija pjesma, dijelom s višeglasnim pjevanjem, i jedna je od onih s psihodeličnijim okruženjem, u kojoj se uz muzički, posebna pozornost treba obratiti i na tekstualni dio.

Po mojoj osobnoj procjeni, najjača stvar je “Parazit“, kompleksan track, temeljen na laganijim i srednjim ritmovima, s dosta akustike, ali i bez gitarističkih zakidanja, poglavito u solističkom dijelu, koji je najdojmljiviji od svih ponuđenih. Naslovna stvar “Nož za dvoje” još je jedna u nizu dobrih pjesama, u većem dijelu skladana baladnim ritmom, u kojem značajnu ulogu imaju piano dijelovi (Gordan Dragić), s pojačavanjem brzine početkom drugog dijela, ponovnim smirivanjem situacije, te jakom gitarističkom potporom.

A kad smo kod gostovanja, istaknimo i ono Jana Jankovića, koji svojim rogom pjesmi “Na kraju” udahnjuje dodatnu dozu depresivnosti, te Bassiceve ugodno atmosferične klavijature u odjavnoj, akustičnoj “Ispovjest-i pijanog čovjeka“.

Našlo bi se još tu kvalitetnih pjesmama pogodnih za analiziranje, ali i još nekih dodatnih vrijednosti, no, vjerujem da je izrečeno dovoljno da se donese pozitivan sud o ovom albumu. U najmanju ruku, nadam se, sličan mojemu.

I to jednom od rijetkih rock albuma na našim prostorima koji gotovo da nema loše karike, i upravo ga zato smatram ponajboljim što je hrvatski rock iznjedrio posljednjih godina. Barem među onima koja sam ja čuo, a takvih nije malo.

Zato bih za kraj ove raščlambe ‘posudio’ tekstualni uvod iz pjesme “Pali anđeo”, u kojem se kaže: “U mračnoj sobi jako svjetlo prodire do kosti … “, jer taj me pisano – pjevni segment asocira na prosudbu koju sam iznio u drugom dijelu uvodne rečenice.