Svi smo normalni

    2604

    Hard Time

    Live In Jabuka

    Live

    Datum izdanja: 09.12.2008.

    Izdavač: Croatia Records

    Žanr: Hard Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Ja sam ono što plaši te
    2. Hoću sad i hoću sve
    3. Ain’t No Money
    4. Ništa il’ sve
    5. I’m Goin’ Down
    6. Zombie
    7. Deja Vu
    8. Hit & Run
    9. Šta je koga briga
    10. Ja sam slobodan
    11. Pogledaj me sad
    12. Nema povratka
    13. Prljavi grad
    14. I Gotta Go
    15. Budi to što jesi
    16. Ja nisam normalan
    17. Radostan dan
    18. Everybody Wants To Be Alone
    19. Kiss My Ass And Go To Hell
    20. Rulebreaker

    U dobrom dijelu devedesetih, crnim vremenima za heavy metal, Pišta je sa svojom “Metalmaniom” praktički bio naš jedini pravi ‘prozor’ u događanja u metalnom svijetu.

    Ne treba posebno isticati da sve tehnologije koje danas postoje kod nas nisu bile niti u povojima, a sveopća ekspanzija ‘satelitskih tanjura’, zahvaljujući kojima su se mogle pogledati satelitske postaje, koje, opet, nisu obilovale metalnim sadržajima, dešavala se u drugoj polovici devetog desetljeća.

    Tada je Pišta bio istinska voditeljska zvijezda (dobro, neki će dodati kako u svom ‘fahu’ baš i nije imao ozbiljnu konkurenciju), a da je doista bio popularan, dokaz je i taj što su, ako se dobro sjećam, čitatelji nekih novina ili čak i novinari, tražili da se objavi njegovo pravo ime, obzirom da se uvijek predstavljao i potpisivao kao – Pišta. U cijeloj toj priči oko njega u to vrijeme sve je bilo ok, osim jedne stvari – Hard Timea.

    Naime, puno je toga reklamirao i ‘gurao’, a nije iskoristio priliku, ili barem ne dovoljno, da reklamira i sebe, odnosno svoj bend i ono što s njim radi. Barem se ja ne sjećam da su se često pojavljivali spotovi, a ne vjerujem da nije mogao povući koju ‘vezu’ da se Hard Time više puta zavrti, ako ne u njegovoj, onda u nekim drugim emisijama. Ne znam zašto, ali pretpostavljam da je razlog tome što – nije želio reklamirati samog sebe.

    Muziku podržava

    Jer to raditi kod nas, gdje je uvijek potpuno realno očekivati da nešto takvo izazove kontraefekt od željenog, bez obzira na to što se radilo o muzici koja je imala potencijal, posebno je opasno. A i ne kaže se bez veze da je najteže dokazati se u vlastitom dvorištu i da za to treba najviše vremena.

    Jednako tako, treba se uvijek i nanovo prisjetiti i na to da su to, kako u svijetu, tako i kod nas, bila dosta nepovoljna vremena za muziku, mislim, naravno, najviše i najprije na rock i metal, pa je teško reći bi li se u ‘slučaju Hard Time’ nešto posebno promijenilo da je iskorištena veća mogućnost promocije.

    Usprkos tome što hard ‘n’ heavy u izvedbama naših bendova nikada nije ozbiljno ‘prolazio’ u Hrvatskoj (zato je možda šteta, barem za bend, što nije iz Engleske, tamo muzika kakva je njihova uvijek padne na ‘plodno’ tlo), a niti pak su bili brojni, Hard Time je uspio naći svoje mjesto na našoj muzičkoj sceni, i održati se sve te godine, bez obzira što je objavio ‘samo’ tri studijska albuma. Što možda, čak štoviše i sigurno, i nije ključna stvar, znamo li da je to u stvari, primarno, bend s jakim koncertnim potencijalom.

    Zato se, objektivno, i više cijeni vani nego kod nas, a nastup na Wacken Open Airu 2005., te nedavne, vrlo uspješne, turneje po Engleskoj i Njemačkoj, toj tvrdnji idu u prilog. No doma je doma, ipak je kod kuće, kako god bilo, najslađe, pa je za snimanje prvog live albuma odabran zagrebački klub Jabuka.

    Koncert koji se dogodio 3. travnja 2008. godine, prenesen je na ovo izdanje sasvim korektno, rekao bih, bez prevelike doze šminkanja, odnosno miksanja i masteriranja.

    Na taj je način zadržan najveći dio izvornosti i originalnosti nastupa, koji će takav sigurno biti draži, u prvom redu, onima koji su bili njegov dio, ali jednako tako onima koji nisu, ali sada imaju želju osjetiti tu atmosferu. Ili barem, jedan njezin dio, koji je “Live In Jabuka” prenio na poprilično vjerodostojan način. A kako je i red, Hard Time je, gotovo pa redom, ovdje ‘skinuo’ sve najblistavije trenutke svoje karijere.

    Od “Ain’t No Money“, “Hit & Run“, “Everybody Wants To Be Alone” ili na koncertima finalne “Kiss My Ass And Go To Hell” s istoimenog debija iz 1993. godine, pa preko “Ja nisam normalan“, “Hoću sad i hoću sve“, “Pogledaj me sad” ili “Nema povratka” s “Kad poludim…” (1996.), sve do naslova sa zadnjeg albuma “No 3” (2006.), kao što su “Prljavi grad“, “Ništa il’ sve” ili “Zombie“.

    Naravno, nisam zaboravio niti “Deja Vu” i “Radostan dan“, no njih ističem posebno, jer, kao i na albumu, i ovdje one ‘bilježe’ gostovanja Kreše Oremuša na usnoj harmonici, odnosno Emine Arapović, cure koja stvarno ima strašan glas. Kao niti novu stvar “Što je koga briga“, koja bi se trebala pojaviti na novom albumu, na kojeg valjda nećemo morati čekati deset godina kao na “No 3”.

    Ne znam zašto se na set listu zaboravilo staviti “Đavolji sin” ili “Kao u lošoj priči”. Ne valjda zato što bi album s njima trebao biti objavljen na dva diska. No dobro, nije to tragedija, jer ima još pjesama u rezervi koje su se mogle odsvirati, ali većina ljudi će se vjerojatno složiti da ovaj live album sadrži barem jedno devedeset i pet postotni ‘best of’.

    Zanimljivost i jedna od posebnosti ovog izdanja, koje bi nekome lako mogle promaknuti, ‘leže’ u rekonstruiranoj postavi. Točnije, u odnosu na zadnji studijski album, jedini ‘preživjeli’ član je Pišta, dok su umjesto Tonya, Daria i Mlinke, sada u bendu Miha, Majkl i Davor. Ta, tročetvrtinska, rekonstrukcija postave nije nimalo utjecala na standardno visoku kvalitetu koncertne izvedbe Hard Timea, i, mislim da će rijetko tko, ako ne otvori mini booklet, primijetiti da se ona u kratkom periodu dogodila u tako drastičnom obimu.

    Sumnjam da bih je i ja uočio čisto ‘na slušanje’, da nisam imao sreće popratiti neke nastupe tijekom tih promjena, između ostalog i onog na kojem je gitarist Ivan Mihaljević – Miha, u kojeg mnogi štovatelji gitarističke muzike upiru prstom kao mladu nadu, prvi puta zasvirao s bendom.

    Stoga ne postoji niti jedna prepreka koja bi se svima koji vole i prate Hard Time našla na putu između njih i “Live In Jabuka”. Baš nijedna.

    Muziku podržava