Svi smo krvavi ispod kože

Začaran je to krug. Balkanski poluotok s kojeg tako žarko želimo pobjeći i njegova turbulentna povijest bilježi priličan broj naroda koji su njime prošli ostavljajući – htjeli to priznati ili ne – svoj trag. Razne kulture, religije i običaji utjecali su na sve što nas okružuje. Umjetnost, posebice glazba, posebna je priča. A plod te posebnosti je Mavi Kan i njihov “Ornamental“.

Mavi Kan (turski: plava krv) trio je osnovan u Zagrebu, a čine ga pjevačica Sakin Modronja, violinist Bruno Urlić (široj publici poznat kao suvoditelj Ezerki & 7/8) i saksofonist Marijan Jakić (poznat po radu s grupama Soulfingers i Mayales), a njihova je preokupacija interpretacija glazbenih tradicija Turske, Bliskog Istoka; bosanskih sevdalinki u jednoj, današnjem slušatelju, prihvatljivoj crossover smjesi jazza, etna i popa.

A da ta sinteza arhaičnih i orijentalnih korijena s modernim utjecajima bude još funkcionalnija, pobrinula se čitava plejada gostujućih glazbenika: basist Henry Radanović, bubnjar Damir Šomen i gitarist Valent Samardžija ‘domaći’ su bend, a njima su se pridružili Matija Dedić (klavir), Matko Petrić (udaraljke), Dragomir Herendić (gitarist Zabranjenog pušenja), Frano Đurović (harmonika) te članice zbora zagrebačke džamije Arabeske.

Sad kad smo nabrojali standardnu postavu i gotovo standardne goste, red je spomenuti i pariške potporu: Cesara Anota (bas-gitara, suradnik popularnih Gorillaz), Jeana Phillipea Vatremeza (gitara), Laurenta Ghenina (tarabuka), Geworga Mkkrtchiana (duduk) te Veronique Rioux (bandoneon).

I sad ću vas zapitati – jeste li čuli za onu staru uzrečicu ‘sto babica, kilavo dijete’? Vjerujem da jeste i stoga je iznimno čudno što “Ornamental” uza svu plejadu vrsnih glazbenika zvuči predvidljivo, gotovo kao mehaničko-školska interpretacija tradicionala, ali i originalnih skladbi. Nažalost, albumu nedostaje one mističnosti, zaigranosti i energije koju ima Mostar Sevdah Reunion; zvuči prilično sterilno i proračunato.

Daleko od toga da se radi o albumu koji nije vrijedan slušanja, ni govora. Međutim, kada su dvije najbolje pjesme albuma “Au fond de coeur” (u prijevodu: u dubini srca), u kojoj je vokal – posve netipično – Damir Urban, te “Kraj potoka, bistre vode” u kojoj Hanka Paldum briljira po tko zna koji put, dakle pjesme s gostujućim vokalima, teško da se može raditi o slučajnosti.

Ne znači to da je Modronjin vokal loš (naprotiv, prelijep je), već samo da je dijelom hladan i dalek, gotovo pa se stječe dojam kako je više orijentirana na besprijekornost same izvedbe, nego na njezinu emotivnu toplinu, što u konačnici – naslonjeno na gore spomenutu svirku ostalih aktera – rezultira albumom koji ćete slušati dok radite nešto drugo; albumom koji vas neće natjerati da ostavite ono što radite i posvetite mu se u potpunosti.